Razgovor o sinodi s biskupom Antunom Škvorčevićem (Zajedništvo)

24

Najvažniji ovogodišnji crkveni događaj zacijelo je bila XIV. Opća skupština redovite biskupske sinode održana u Rimu od 4. do 25. listopada na temu  »Poziv i poslanje obitelji u Crkvi i suvremenom svijetu«. Požeški biskup Antun Škvorčević kao delegat Hrvatske biskupske konferencije sudjelovao je u radu Sinode te smo ga zamolili da čitateljima „Zajedništva“ progovori što se to zapravo događalo na tom skupu i koje je njezino značenje za vjernički život i u našoj Biskupiji.

Zajedništvo: Gospodine biskupe, molimo Vas da našim čitateljima najprije pojasnite  što je  zapravo Biskupska sinoda i koja je njezina uloga u Crkvi?

Biskup: U korijenskom smislu „sinoda“ dolazi od grčke riječi „syn-hodos“, što hrvatski znači „zajednički hod“. Naziv Biskupska sinoda u današnjem obliku povezan je s II. vatikanskim saborom, a osnovao ju je papa Pavao VI. 1965. godine. Ona je  skup predstavnika svih biskupa Katoličke Crkve iz cijeloga svijeta koji saziva papa i povjerava  mu zadaću razmatranja određenih pitanja iz života Crkve kako bi mu svojim savjetom pomogao u vršenju poslanja nasljednika sv. Petra. Biskupska sinoda jedan je od načina očitovanja vjere Crkve da je Isus Krist biskupskom kolegiju na čelu s papom kao nasljednicima apostolskog zbora povjerio zadaću čuvanja i promicanja pologa objavljene vjere te je on izvršava zborno na način vjerničkog „syn-hodosa – zajedničkog hoda“.

Zajedništvo: Zašto su prošlogodišnja izvanredna i ova redovna Biskupska sinoda bile posvećene baš tematici braka i obitelji?

Biskup: Brak i obitelj jedno su od najvećih Božjih i ljudskih dobara na kojima je utemeljena sadašnjost i budućnost svijeta. Ove ustanove u suvremenom društvu suočavaju se s brojnim problemima i izazovima, nalaze se u određenoj krizi. Stoga je razumljivo da je papa Franjo prošle godine  na tu temu sazvao izvanrednu Biskupsku sinodu a ove godine redovitu. Navedeni skup biskupa nije imao zadaću baviti se osudama bilo koga, nego pogledom iz različitih dijelova svijeta i iz različitih kultura svestranije utvrditi probleme koji pritišću brak i obitelj, da bi Crkva evanđeoskim, Isusovim pristupom liječila njihove rane, neuspjehe i padove te usred suvremenih lutanja promaknula njihovu ljepotu po naumu Božjem. Tijekom tri tjedna rada Sinoda se u tom smislu bavila osluškivanjem izazova s obzirom na obitelj, potom pronicanjem u poziv koji je obitelji Bog povjerio i konačno poslanjem obitelji u današnjem svijetu. Vrednovala je brak kao Božju ustanovu od početka stvaranja u kojem je zajedništvo žene i muškarca usmjereno na potomstvo te progovorila o značenju naravnog braka da bi istaknula posebnost i ljepotu sakramentalnog braka, sudjelovanje roditelja na Božjoj stvaralačkoj moći, odgoju djece u vjeri kako bi u vlastitoj obitelji bili „kućna Crkva“, Božji svjedoci.

Zajedništvo: Dočarajte nam malo duh Sinode, odnosno ozračje u kojem se odvijao njezin rad?

Biskup: Sinodalni oci u plenarnim raspravama polazili su od zajedničke vjere da je Bog stvorio čovjeka kao muško i žensko i pozvao ga da u neraskidivom bračnom zajedništvu ljubavi bude plodan te živi obitelj kao temeljnu stvarnost ljudskog postojanja. Govoreći o problemima iz svojih različitih kulturoloških sredina, biskupi su  jedni drugima pomogli da svestranije shvate situaciju u kojoj se nalazi brak i obitelj, u molitvi tražili svjetlo Duha Svetoga, i u tom okviru vjere odgovorno razmišljali te donosili zaključke i prijedloge koji na savjetodavan način mogu poslužiti papi Franji  u vođenju Crkve. U tom smislu bio je i moj intervent na plenarnom zasjedanju u kojem sam istaknuo hrvatski kontekst s njegovim pozitivnim i negativnim stranama u kojem se žive brak i obitelj. Sudjelovao sam na Sinodi i prije deset godina te je ovo za mene bilo ponovno snažno iskustvo biskupske kolegijalnosti i njezine uloge u Crkvi, sinodalnosti u eklezijalnosti i eklezijalnosti u sinodalnosti.

Zajedništvo: Dio Sinode odvijao se u radnim skupinama. Možete li nam nešto o tome reći? 

Biskup: Osim u plenarnom zasjedanju, rad Sinode odvijao se i u trinaest jezičnih radnih skupina. Bio sam raspoređen u njemačku govornu skupinu u kojoj je vladalo  skladno ozračje i gdje se otvorila veća  mogućnost osobnog doprinosa svakog člana. Možda je tome na svoj način pridonijela i sama zgrada Svetog Oficija u kojoj su se održavale sjednice ovog kružoka. U njem su bila dvojica kurijalnih kardinala, Gerhard Ludwig Müller, predstojnik Kongregacije za nauk vjere i Kurt Koch, predsjednik Papinskog vijeća za promicanje jedinstva kršćana, Kardinal Walter Kasper, umirovljeni predsjednik istoga Vijeća, dvojica kardinala iz važnih europskih nadbiskupija – Christoph Schönborn, bečki nadbiskup, ujedno moderator skupine, te kardinal Reinhard Marx, münchenski nadbiskup, zatim patrijarh Grčko-Melkitske Katoličke Crkve iz Damaska Grégoire  III. Laham, te drugi nadbiskupi i biskupi. Oni su svojom stručnošću i velikim iskustvom dali pečat radu i uvelike pridonijeli oblikovanju završnog sinodalnog dokumenta u vrlo osjetljivim pitanjima. Naravno, bilo je različitih stavova, koji su bili obogaćujući, jer biskupi – premda dijele istu katoličku vjeru – ne razmišljaju jednoumno ili uniformno, nego svatko od njih u odgovornosti za izvornu i cjelovitu vjeru Crkve nastupa na temelju vlastitih uvida, kompetencija i pastoralnog iskustva u promicanju i življenju te vjere. Sve zaključke u njemačkoj govornoj skupini donosili smo jednoglasno, što nekome može izgledati iznenađujuće, osobito ako je pratio izvještaje određenih javnih medija koji su umjetno stvarali napetosti i sukobe, kojih nije bilo.

Zajedništvo: Kako uopće ocjenjujete medijsko praćenje rada Sinode?

Biskup: Postojalo je veliko medijsko zanimanje za Sinodu, što je veoma pozitivna činjenica. No, uz primjere vjernog praćenja njezina rada, određeni svjetski i hrvatski javni mediji Sinodu su gotovo sveli na pitanje pričesti crkveno vjenčanih, rastavljenih i ponovno oženjenih vjernika te istospolnih brakova.  Šteta, jer su takvim pristupom lišili javnost mogućnosti da dobije uvid u pravo stanje rada Sinode i da bude upoznata s argumentima, osjetljivošću i slojevitošću s kojom su pojedini sudionici pristupali određenim  problemima. To se napose odnosi na jedinstvo otaca s obzirom na veliko bogatstvo i ljepotu crkvenog nauka o braku i obitelji po Božjem naumu. Takvim odnosom mediji – osim što nisu bili cjeloviti u izvješćivanju – poticali su na nerealna očekivanja od Sinode s obzirom na neka rješenja, osobito glede već spomenutog pitanja rastavljenih i ponovno vjenčanih vjernika te istospolnih brakova.

Zajedništvo: Kad je veći dio medija bio toliko zainteresiran za  pitanje pričesti rastavljenih i ponovno oženjenih vjernika, recite nam što Sinoda o tom kaže?

Biskup: Iznenađen sam što neki mediji u svijetu i u Hrvatskoj govore o pobjedi onih članova Sinode koji su bili za pričest rastavljenih i ponovno oženjenih. To se pitanje u završnom dokumentu uopće ne spominje jer se na Sinodi još jedanput očitovalo kako je riječ o osjetljivom i složenom problemu koji traži temeljitije proučavanje koje nadilazi njezin rad. S obzirom na navedeno ostaje na snazi načelna pastoralna otvorenost koju je naznačio papa Ivan Pavao II. u Apostolskoj pobudnici Familiaris consortio.

Zajedništvo: Što zapravo Papa kaže u Pobudnici? 

Biskup: Papa Ivan Pavao II. navedeni dokument napisao je 1980. godine nakon održane Sinode o obitelji kada se  iz tadašnje perspektive raspravljalo o različitim problemima i stanjima u kojima se nalaze rastavljene osobe. Kako se prema njima treba odnositi Crkva? Navodim Papinu tvrdnju u „Familirais consortio“ koja je zajedno sa stavovima pape Benedikta XVI. u Pobudnici „Sacramentum Caritatis“  bila polazište za raspravu o istim ali zaoštrenijim pitanjima. Taj tekst citira  i završni dokument ovogodišnje Sinode u broju 85 a na njega se odnose i brojevi 84 i 86. „Pastiri moraju znati da su, radi ljubavi prema isitni, obvezni dobro razlikovati situacije. Doista, postoji razlika između onih koji su se iskreno trudili da spase prvi brak a ipak su sasvim nepravedno napušteni, od onih koji su teškom svojom krivnjom razorili kanonski valjanu ženidbu. Konačno ima i takvih koji su sklopili drugu vezu radi odgoja svoje djece, a koji često, prema njihovoj savjesti, imaju subjektivnu sigurnost da njihova prethodna ženidba, nepopravljivo razorena, nikada nije ni bila valjana“ (FC 84). Nije teško uočiti da Papa o pitanju rastavljenih osoba govori ovdje u okviru klasičnog načela objektivne moralne norme i subjektivne krivnje za neko djelo.

Zajedništvo: O čemu je točnije riječ?

Biskup: U skladu s navedenim Papinim kriterijem nije pravedno na sve bračne probleme pa i na one rastavljenih osoba jednostavno primjenjivati opće moralne i pravne norme. Naime, moguće je da neka osoba povrijedi objektivnu moralnu i pravnu normu a da subjektivno nema krivnje, jer za to nisu postojali uvjeti. U svakom slučaju treba imati na umu Isusovu riječ da „nije čovjek radi subote nego subota radi čovjeka“, da nije čovjek radi zakona, nego je on u službi čovjeka. Zakonik kanonskoga prava pretočio je to u normu po kojoj je čovjek i njegovo spasenje vrhovno  dobro prema kojem je usmjerena sva djelatnost Crkve. Stoga je zadaća biskupa i svećenika te drugih pastoralnih djelatnika Isusovom metodom razumijevanja s velikom osjetljivošću nastojati razlučivati grijeh od grješnika, te grješnika u svakom pa i najgorem slučaju poštivati, a njegovo ranjeno ili bolesno stanje liječiti putem snažnijeg povezivanja s Bogom i njegovim milosrđem.

Zajedništvo: Da li je to sve što treba poduzimati s obzirom na rastavljene?

Biskup: Uz primjenu načela pravednog razlučivanja  stanja nečije rastave i njegove krivnje za to, potrebno je praćenje takvih osoba sa strane Crkve da one ostanu u njezinom zajedništvu na razini koju njihova stvarna situacija omogućuje. U nekim slučajevima, koje navodi sam papa Ivan Pavao II. bit će moguće da oni pristupaju i svetoj pričesti te žive puno zajedništvo s Isusom Kristom i Crkvom, a u drugim slučajevima ono će se moći ostvarivati na razini koja ne uključuje pričest. To je u skladu sa stupnjevitim poimanjem pripadnosti istoj Isusovoj Crkvi o čemu govore i dokumenti II. vatikanskog sabora. Ovogodišnja Sinoda zaključila je i u završnom dokumentu naznačila da u navedenom smislu valja produbiti teološka, moralna, i pravna pitanja te njihovu primjenu u pastoralnom radu, napose glede rastavljenih. Praćenje određenih osoba u njihovu stanju moralnih i pravnih prijestupa te razlučivanje objektivne krivnje u konkretnom slučaju i do sada su bili prisutni u ispovjednoj praksi, koja je osobni susret  svećenika i pokornika.

Zajedništvo: Iz toga proizlazi da je Crkva  pozvana tim osobama iskazivati milosrđe. Kako ispravno razumjeti Božje milosrđe?

Biskup: U tom pogledu postoje različiti pastoralni pristupi. Jedan polazi od Božje istine i pravednosti, a drugi od Božjeg milosrđa. Po prvom pristupu istina i pravednost zahtijevale bi da se moralna načela objektivno primjenjuju na ljude bez obzira na njihovo subjektivno stanje. Tako se izlažemo opasnosti legalizma i rigorizma, te se može dogoditi da onaj koji tako radi bude bezosjećajan i nemilosrdan.  Po drugom pak postupku milosrđe zahtijeva da se u primjeni moralnih normi ozbiljno uzme u obzir konkretna situacija u kojoj pojedina osoba živi. U tom slučaju opasnost je upasti u moralni »situacionizam« ili »okazionalizam«, i moralna načela prilagođavati onako kako zapravo diktira neka situacija. Kako pomiriti ta dva pristupa i uvjerljivo pokazati da pravednost i milosrđe nisu međusobno oprečni? Papa Franjo je na ovoj Sinodi, ali već i ranije dao veliki poticaj da razmišljamo u smjeru zdravoga kršćanskog personalizma. Naime, Isus je izjavio da  Sin čovječji nije došao osuditi svijet, nego da se on spasi po njemu, da čovjek nije stvoren radi subote, nego subota radi čovjeka. Prema tom kriteriju nastupio je prema javnoj preljubnici koju je po Mojsijevu zakonu trebalo kamenovati, u slučaju Mateja Carinika, Samarijanke i drugih. Očito je da postoje određene napetosti između milosrđa i istine, milosrđa i pravde. Međutim, Bog se nikad ne odriče čovjeka, pa ni onda kad se nalazi u najtežem moralnom stanju. On se stoga ne ravna po pravednosti utemeljenoj na uzajamnosti, dobro za dobro, zlo za zlo, nego po pravednosti ljubavi koja svakoga – pa i najtežeg zločinca – kao svoje stvorenje želi dovesti do njegova punog ostvarenja te ga liječi svojim milosrđem. To znači da se ni mi ne smijemo nikog odreći. Kako smo spomenuli, Isus Krist se nije odrekao žene preljubnice, nije ju osudio, ali joj je rekao: »Idi i odsada nemoj više griješiti«. Milosrđe dakle traži pokriće u našem životu. Taj pristup bio je prisutan u svim promišljanjima na Sinodi. On nije bez poteškoća i određenog rizika, u koji se upustio sam Bogočovjek Isus.

Zajedništvo: Na Sinodi se čuo govor i o „pastoralnom obraćenju“. Što bi to značilo?

Biskup: Spomenuo sam kako je Sinoda potaknula da po Isusovu uzoru sa svojevrsnog masovnog pastorala u kojem se uglavnom jednako primjenjuju moralno-pravna načela na sve vjernike, hrabrije prijeđemo na personalizirani pastoral, u kojem se osobno pristupa svakom vjerniku, upoznaje njegovo stanje, iskazuje razumijevanje i milosrđe te pomaže da u skladu s time živi zajedništvo u Crkvi i vrši poslanje u svijetu. Taj svojevrsni obrat papa Franjo naziva „pastoralnim obraćenjem“. On ga je na svoj način posvjedočio svojim Apostolskim pismom „Mitis Iudex Dominus Iesus – Blagi sudac, Gospodin Isus“ u promjeni postupka za sudsko poništenje nevaljano sklopljenog sakramentalnog braka. „Pastoralno obraćenje“ traži od biskupa i svećenika pronalaženje novih osposobljenih suradnika s kojima bi se navedeni pristup u djelovanju Crkve mogao ostvarivati. Nakon Sinode toj zadaći trebamo posvetiti pozornost i mi u Hrvatskoj.

Zajedništvo: Na kraju, što je za Vas osobno najznačajnije na ovoj Sinodi?

Biskup: Zahvalan sam Bogu što sam na Sinodi mogao biti dionikom snažnog iskustva crkvenosti i što sam se nekoliko puta mogao susresti s papom Franjom, i progovoriti mu o nekim crkvenim pitanjima u Hrvatskoj. Obogaćen sam upoznavanjem različitih ljudi iz mnogih dijelova svijeta, iz različitih kultura, i u toj sam različitosti snažno osjetio jedinstvo iste vjere po kojoj je Isus Krist snagom svoga Duha bio prisutan u onome što su biskupi u svojoj pastirskoj brizi zastupali, zauzimajući se za dobro Crkve, braka i obitelji. No, smatram da je jedan od najznačajnijih događaja na Sinodi bio govor pape Franje 17. listopada na proslavi 50. obljetnice osnutka Biskupske sinode u kojem je ocrtao viziju Crkve u njezinoj sinodalnosti na svim razinama, zasnovanoj u misli II. vatikanskog sabora. Ostvarivanje te Papine vizije imat će dalekosežno značenje za Crkvu u suvremenom svijetu.