17. rujna 2017.

9

XXIV. NEDJELJA KROZ GODINU
Sir 27, 3o – 28, 7; Ps 103 (102); Rim 14, 7-9; Mt 18, 21-35
Biti ovisan o praštanju

Praštanje nije nikad lako. Razumijemo Petra koji bi nakon sedmog ponavljanja pogrješke želio prestati praštati (Mt 18, 21). Pravo praštanje, odgovara Isus, ne poznaje nikakve čvrsto postavljene granice (Mt 18, 22). Počinje se istinski opraštati, kad netko prihvati da on sâm živi kao onaj kojemu je bilo oprošteno, kad prihvati opraštati bez obzira oprašta li drugi ili ne. No čovjeku se čini nepodnošljivim da ima nekom drugom zahvaliti za ono što on jest. Sluga u prispodobi nije spreman svoju slobodu zahvaliti gospodarevu oproštenju (Mt 18, 27), i njome raspolaže kao da je njegovo vlasništvo; on se na nju oslanja da bi sa svoje strane osudio svoje podložnike. Kršćanin, dakle, mora znati da je on pozvan produbljivati bezgranično opraštanje, koje je i on sâm od Boga primio, svuda ondje gdje se poziva na opraštanje, osobito u zajedničkim pothvatima za mir i pomirenje.