7. veljača 2018.

7. veljača 2018.
srijeda
1 Kr 10, 1-10; Ps 37 (36); Mk 7, 14-23
Božja zapovijed i ljudska predaja

Isusovi učenici ne drže se propisa iz »predaje starih« (Mk 7, 5). To je bilo povod žestokom sukobu Isusa s farizejima, u kojem on ljudskim predajama suprotstavlja Božju zapovijed (Mk 7, 8), koje ima čisto pravno značenje: ona uređuje »slučajeve«, nameće »načine ponašanja«, ona uređuje izvanjsko ponašanje. Kad se pak predaja pokušava identificirati s Božjom zapovijeđu, ona čovjeku pripisuje moć (koja mu ne pripada) da neprestano prosuđuje između dobra i zla. Božja zapovijed je osobna, izrečena je u drugom licu, kao i dekalog. Ona izlazi iz jedne osobe i biva prihvaćena jedino u zajedništvu s tom osobom. Zapovijed ne donosi mnogo novih propisa, koji bi bili nepoznati ljudskim predajama. Njezina uloga nije kvantitativne naravi. Međutim, ona prije svega donosi novi način kako se slobodno prilagoditi predajama, kad se živi u vjeri i zajedništvu s Bogom koji poziva.