Četvrtak
Otk 18, 1-2. 21-23; 19, 1-3.9a; Ps 100 (99); Lk 21, 20-28
Kraj svijeta
Luka opisuje propast Jeruzalema kao kozmičku katastrofu. Taj je grad u religijskom poimanju vjernika zauzimao tako veliko mjesto, da si nitko nije mogao predočiti njegovo razorenje, a da odmah ne pomisli na kraj svijeta. Ono je doista bilo kraj jednog svijeta: razorenje Hrama omogućilo je Crkvi u nastajanju da se oslobodi od odveć formalističkog bogoštovlja, da se odlučno otvori poganskim narodima i da poradi na izgradnji novog čovječanstva u zajedništvu sa Sinom čovječjim, koji će doći «na oblacima», što znači da on posjeduje božansku moć izgraditi novo čovječanstvo. Budnost upozorava kršćanina da traži Božju blizinu. Ne blizinu u vremenskom smislu – kao da će Bog za koji čas doći -, nego blizinu Boga koji je u srcima već djelatan i kojeg samo treba prepoznati. Poznato je, naime, kako odsutna osoba može biti blizu onima koje voli.
