“Prolazeći uz Galilejsko more, ugleda Isus Šimuna i Andriju, brata Šimunova, gdje ribare na moru; bijahu ribari. I reče im: ‘Hajdete za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi!’ Oni odmah ostaviše mreže i pođoše za njim. Pošavši malo naprijed, ugleda Jakova Zebedejeva i njegova brata Ivana: u lađi su krpali mreže. Odmah pozva i njih. Oni ostave oca Zebedeja u lađi s nadničarima i pođu za njim.”
Mk 1, 16-20
Odvaži se i ne boj se Bogu reći: Evo me!
Ne samo da ljudi trebaju Boga, nego i Bog treba nas ljude! Bog je djelo naviještanja Evanđelja i spasenja ljudskoga roda povjerio ljudima, tj. Crkvi. Zato Crkva treba ljude koji će se u njoj angažirati i raditi za Božju stvar. Dakle, Bog treba ljude u Crkvi koji će naviještati Radosnu vijest, dijeliti njegove sakramente, svjedočiti ljubav prema bližnjemu i ljude na različite načine poučavati i privoditi Kristu. Crkvi trebaju svećenici koji će biti predvoditelji zajednice i predsjedatelji Euharistije.
Najprivlačnija „avantura“ koja se čovjeku može dogoditi jest „avantura“ susreta s Bogom, s Isusom iz Nazareta. Bog na tu „avanturu“ sa sobom poziva svakog čovjeka, jer je on Otac svih ljudi. Utemeljitelj Požeške biskupije, sv. Ivan Pavao II. poziva mlade na odvažnost u „avanturi s Bogom“ ističući da nema ljepšeg zvanja nego što je davati Krista drugima i približavati druge Kristu – Dobrom Pastiru. No, da bi se glas Dobrog Pastira čuo potrebno je slušati. Prihvatiti Božju Riječ, sačuvati je, učiniti da ona donese rod, baš kao što zemlja čini sa sjemenom.
Što je duhovni poziv?
Duhovni poziv je prije svega Božji dar i milost. U korijenu svakog poziva nalazi se Bog koji k sebi poziva čovjeka da ga slijedi onako kako On hoće. Mnoge primjere možemo pronaći u Svetom Pismu, a upravo različiti prizori Božjega pozivanja ljudi čine najdojmljivije stranice Biblije.
Svaki čovjek u sebi nosi klicu nekog poziva, a preko kojega se onda ostvaruje kao čovjek i kršćanin. Većina ljudi se posvećuje obiteljskom životu. No, ima i onih koji u srcu osjećaju da su pozvani na radikalnije nasljedovanje Isusa Krista, odnosno na život po Evanđelju. To su oni muškarci i žene koji Bogu i ljudima služe kao svećenici, redovnici ili redovnice.
Poziv na Bogu posvećeni život pretpostavlja s Božje strane milosni izbor (usp. Pnz 7, 7-10; Ef 1,4; 1 Kor 1, 26), a od onoga koji se odaziva traži se slobodan odgovor i pristanak (Post 12, 1-4; Iz 6, 8-9; Jer 1,7).
Kako se događa i rađa duhovni poziv?
“Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas da idete i rod donosite i rod vaš da ostane”. (Iv 15,16)
Duhovno zvanje se u čovjeku rađa sasvim obično, ne spektakularno. Božji poziv je većinom tih. Kao kod svjetovnih zanimanja tako i kod duhovnih nema izuzetnim događaja. Zakon je to Božje psihologije. S duhovnim pozivom je kao sa stvarima u prirodi: sve ima svoj blagi ritam. Duhovni poziv jest jedan normalan izbor u životu čovjeka, jednako kao što se bira poziv liječnika, pravnika i sl. U duhovnom pozivu nema nekih tajnovitosti. Sve ide prirodno i susljedno. Sve započinje u vjeri, raznim poticajima, određenim sviđanjem, a nastavlja se ostvarivanjem želje.
Različite primjere Božjeg poziva pronalazimo u evanđeljima kod poziva apostola. Kao što je povijest poziva svakog apostola jedinstvena, tako je i povijest svakog svećeničkog i redovničkog zvanja jedinstvena i neponovljiva. Netko se za duhovni poziv odluči vrlo rano, u djetinjstvu, u ozračju kršćanske obitelji koja sakramentalno živi i u kojoj se moli. Kod nekoga se duhovno zvanje počinje oblikovati pod utjecajem uzorna svećenika. Za neko duhovno zvanje treba zahvaliti ustrajnim molitvama i mnogim žrtvama mnogih neznatnih majki i pobožnih vjernika. Slobodno i jednostavno možemo reći: koliko je duhovnih zvanja, toliko je i neponovljivih Božjih “avantura”, poziva!
Papa Franjo o pozivu
(iz Poruke za 57. Svjetski dan molitve za duhovna zvanja)
Svako zvanje rođeno je iz tog pogleda punog ljubavi kojim nam je Gospodin došao u susret, možda čak u času kad su nam se o lađu razbijali olujni valovi. »Više no naš vlastiti izbor to je odgovor na Gospodinov besplatni poziv« (Pismo svećenicima, 4. kolovoza 2019.). Uspjet ćemo ga otkriti i prigrliti kad otvorimo svoje srce zahvalnosti i osjetimo Božji prolazak u našem životu.
Kad učenici vide Isusa kako im prilazi koračajući po moru prvo misle da je to utvara i ispunjeni su strahom. Ali ih Isus odmah umiruje riječima koje bi nas trebale stalno pratiti u našem životu i na našem putu zvanja: »Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!« (Mt 14, 27). Upravo to je druga riječ koju vam želim izručiti: hrabrost.
Ono što nas često ometa na našem putu, u našem rastu, u našem izboru puta koji Gospodin obilježava pred nama jesu određene utvare koje se klate u našem srcu. Kada smo pozvani ostaviti našu sigurnu obalu i prigrliti neko životno stanje – kao što je brak, zaređeno svećeništvo, posvećeni život – prvu reakciju često predstavlja “utvara nevjerice”: nije moguće da je taj poziv za mene; je li doista riječ o pravome putu? Traži li to Gospodin upravo od mene?
Biskup Antun prigodom Nedjelje Dobrog Pastira
(iz Poruke uoči 57. Svjetskog dana molitve za duhovna zvanja)
Na četvrtu vazmenu nedjelju, 3. svibnja 2020. slavimo Nedjelju Dobrog Pastira – 57. Svjetski dan molitve za duhovna zvanja. Toga dana, kako je najavljeno, ponovno ćemo moći s vjernicima slaviti svetu misu u našim crkvama i zahvaliti Gospodinu što nas je očuvao od veće zaraze koronavirusom te uz propisane mjere opreza moliti za duhovna zvanja. Valja u Nedjelju Dobrog Pastira zahvaliti članovima Djela za duhovna zvanja za njihovo dragocjeno molitveno služenje. Potaknuti treba i druge vjernike da budu ustrajni molitelji te nam Bog daruje dovoljno dobrih i svetih svećenika i redovnika koji će vjerodostojno svjedočiti radosnu vijest u suvremenom svijetu.
Zahvaljujem svima koji radosno služe mladim naraštajima i na taj način se trude pomoći im molitvom i savjetom u donošenju odluke o vlastitoj budućnosti te im predstavljaju ljepotu svećeničkog i redovničkog zvanja.
