Izl 17, 8-13
Ps 121, 1-8
2 Tim 3, 14 – 4, 2
Lk 18, 1-8
Poruka Svetog Oca Franje za Svjetski misijski dan 2019
KRŠTENI I POSLANI: KRISTOVA CRKVA U MISIJI U SVIJETU
Prvo čitanje, koje pripovijeda o bitci između Amalečana i Izraelaca, i koje pada baš u nedjelju koju Crkva posvećuje svom evangelizacijskom poslanju u svijetu, može izazvati određenu nelagodu u onome koji bi htio govoriti o važnosti takvoga kršćanskog zalaganja. Tekst može biti pogrešno protumačen kao poticanje na sveti rat ili na fanatički prozelitizam. Upravo suprotno, misijsko poslanje je usmjereno na naviještanje Isusova Vazma i na njegovo božansko pomirenje. Ima za cilj svjedočiti Isusa Krista, priopćavati njegovo Evanđelje, osnivati njegovu Crkvu, u ozračju iskrenog bratstva, autentičnog poštivanja vjerske slobode u zajedničkom nastojanju oko izgradnje većeg zajedništva i pravednijeg svijeta. Ne zaboravljajući da nas Evanđelje, u skladu s Isusovim primjerom, uči da ljubimo čak i neprijatelje i da molimo za progonitelje. Kršteni i poslani kršćanin ne posjeduje neki proizvod za prodaju i za nametanje svijetu. Poput Kristove Crkve u poslanju, on prima božanski život da naviješta, svjedoči i doprinosi za svoje i za spasenje sviju.
U biblijskom ulomku iz Knjige Izlaska (17, 8-13) sadržan je spomen događaja u kojem je Izraelu, narodu u bijegu i u potrazi za zemljom u kojoj će se nastaniti, zaprijetila opasnost uništenja i borba za vlastiti opstanak. Siguran da će izvojevati pobjedu – kao što je to bio slučaj u oslobođenju iz Egipta – samo uz Božju pomoć, izraelski narod se prisjeća ove i drugih bitaka koje će uslijediti, kao svjedočanstva svoje vjere u pravoga Boga, Gospodara neba i zemlje, Boga nad vojskama, koji pritječe u pomoć slabima i koji oslobađa potlačene. To je hvala koju psalmist s pouzdanjem i zahvalnošću uzdiže Gospodinu, čuvaru Izraelovu: «K brdima oči svoj uzdižem: odakle će mi doći pomoć? Pomoć je moja od Gospodina koji stvori nebo i zemlju» (Ps 121, 1-2). Agresivnost, mržnju i osvetu, osjećaje koji su povijesno pratili starozavjetni način tumačenja vjere, morali su tijekom stoljeća postupno pročišćavati sveti ljudi poput proroka i mudraca, a kasnije i u potpunosti Gospodin Isus, knez mira i pravednosti, kojega su navješćivali u svojim proroštvima i kojega su stoljećima iščekivali. Ono što se je u iskorjenjivanju idola i pogana izvršavalo silom i nasiljem, u Isusu Kristu postaje gorljiva strast i ljubav za spasenjem sviju.
Isusov križ je mjesto gdje je zlo bilo pobijeđeno ljubavlju Onoga koji je umro za nas, koji je umjesto nas iskusio našu smrt. On je umro i za spasenje svojih progonitelja i neprijatelja. Svaku osvetu je uništio Bog Isusa Krista u kojem mržnja i smrt uzrokuju i izazivaju, u trojstvenom zajedništvu, sve veću ljubav i sve učinkovitije milosrđe. Bog je naš grijeh, našu nepravdu i našu smrt preuzeo na sebe i na taj ih je način razorio i uništio svojom bezgraničnom ljubavlju.
«U njegovoj [Kristovoj] smrti na križu događa se Božje okretanje protiv protiv samog sebe, u kojem se on daruje kako bi čovjeka uzdigao i spasio – ljubav u svom najradikalnijem obliku. U vazmenom otajstvu uistinu je ostvareno naše oslobođenje od zla i smrti» (Benedikt XVI, Sacramentum Caritatis, br. 9).
Novi zavjet i Sveto Pismo u cjelini uvodi nas u to Božje spasonosno djelovanje i odgaja nas za nj. U toj perspektivi drugo čitanje nam pokazuje kako Pavao poučava Timoteja važnosti Svetog pisma: «Od malena poznaješ Sveta pisma koja su vrsna učiniti te mudrim tebi na spasenje po vjeri, vjeri u Kristu Isusu» (2 Tim 3, 15). Doista, Timotej ih je proučavao od malih nogu, kao svaki židovski dječak; i kršćanska ih djeca također uče poznavati uz pomoć roditelja i zajednice. Timotej je mladić koji je zajedno sa svojom obitelji prigrlio vjeru za vrijeme prvoga misijskog putovanja apostola Pavla, i koji je kasnije postao članom njegove misijske skupine. Sin židovske majke i grčkog oca, Timotej je od djetinjstva primao temeljitu vjersku pouku od svoje bake Loide i majke Eunike, koje su ga uvele u poznavanje Svetog pisma. To je bilo potrebno jer je Sveto pismo bogoduho, a kad je dobro protumačeno (a ne manipulirano i iskrivljeno, kako se upozorava u Drugoj Petrovoj poslanici, usp. 2 Pet 1, 19-21), ohrabruje nas na činjenje dobrih djela i izgrađuje nas u pravednosti i svetosti. Autentična misijska gorljivost nije nasilni prozelitizam, nego je želja bratskog srca koje je ispunjeno Kristom i poticano Duhom Svetim na suradnju za spasenje i sreću svih ljudi, svih nacija, u zajedništvu etičkih i kulturnih vrijednosti, nada i radosti, u potrazi za puninom života i pravim mirom, koji je Isus Krist, umrli i uskrsnuli. Zbog toga Pavao snažno potiče Timoteja da se, u iščekivanju drugoga Kristova dolaska, dušom i tijelom posveti poučavanju Božje riječi.
Apostol Pavao u svojim poslanicama često spominje Timotejev doprinos u djelu evangelizacije: on je uvijek na raspolaganju i pozoran, velikodušno i s ljubavlju prati crkvene zajednice. Pavao podsjeća Filipljane na njegovo svjedočanstvo i vjernost: »Nadam se u Gospodinu Isusu da ću vam uskoro poslati Timoteja. […] A prokušanost vam je njegova poznata: kao dijete s ocem služio je sa mnom evanđelju« (Fil 2, 19.22). Pišući Solunjanima naglašava njegovu odvažnost i misionarsku karizmu: »Poslasmo Timoteja, brata našega i suradnika Božjega u Kristovu evanđelju, da vas učvrsti i ohrabri u vjeri, da se nitko ne pokoleba u tim nevoljama« (1 Sol 3, 2-3). Timotej, dakle, spremno i revno polazi na put i stavlja se na raspolaganje tek osnovanim Crkvama, kad god bi im bila potrebna pojašnjenja u njihovim dvojbama ili potpora u njihovim nevoljama. Riječ Božja je njegova snaga i pratiteljica.
Pjesma prije evanđelja (usp. Hebr 4, 12) svojom sjajnom liričnošću i biranim izrazima pruža nam uzvišeni hvalospjev Riječi Božjoj, koja je opisana kao »živa« i »djelotvorna«, jer prodire u našu savjest baš poput dvosjeklog mača. Bog pravedni – kako veli psalmist – preispituje srca i misli i poznati su mu svi naši putovi. Metaforu mača nalazimo i u Poslanici Efežanima: pripisan Duhu Svetom, mač predstavlja snažnu i prodornu moć Riječi Božje (usp. Ef 6, 17). Okrutno ratno sredstvo podlaže se, dakle, tome da simbolizira jednu drugu, duhovnu borbu kojom se postiže kajanje i obraćenje, radost i novi život, dobrota i vjernost. To su plodovi božanske, duhovne, žive i osobne Riječi; plodovi Mudrosti koja vidi sve i znade sve, koja sve prožima i sve prosuđuje, koja je nazočna u dubini savjesti i tako blista da se nitko ne može sakriti od njezina svjetla. Isusovo Evanđelje, božanska Mudrost, je duh i život, iznova podiže pale, vraća dostojanstvo isključenima, pruža radost žalosnima, obnavlja svako stvorenje, preobražava, posvećuje i daje život vječni. Međutim, kad Riječ prosvjetljuje, istovremeno sudi, jer skida s duše njezine maske, objavljujući istinu koja se nalazi u savjesti. U srcu onoga u kojeg je izliven Duh Uskrsloga, sud prodorne Riječ uvijek je za oproštenje i za pročišćenje.
Isusova prispodoba u evanđelju ove nedjelje prikazuje jednu ženu kojoj je neki pokvareni sudac zanijekao njezino pravo, iskustvo koje i danas proživljavaju mnogi ljudi u svijetu. Prispodoba se odvija «u nekom gradu» (Lk 18, 2), budući da se ono o čemu se u njoj pripovijeda može dogoditi bilo gdje: za neprijatelje zakon se primjenjuje; za vlastite prijatelje on se samo tumači.
Udovica u prispodobi nije prijateljica sudca, i on je stoga ne prima na razgovor. Ta je udovica ostala bez potpore svog muža, i u ondašnjem svijetu Palestine prvog stoljeća nije mogla naslijediti njegovo imanje. Udovice su bile ranjive u ekonomskim pitanjima, i moglo ih se lako iskorištavati, kako nas Isus podsjeća kad optužuje vjerske vođe da proždiru kuće udovičke (usp. Lk 20, 46-47). Budući da si nije mogla priuštiti odvjetnika, udovica se sama pojavljuje pred sudcem zastupati svoju parnicu protiv svog tužitelja. Isus iznosi ono što je u sebi razmišljao pokvareni sudac, posve nezainteresiran za udovičinu tužbu i potpuno ravnodušan prema njom: Boga se ne boji a za ljude ne mari. Udovica je odlučna da neće ostati nevidljiva i nesaslušana čak ni pred nepoštenim sudcem, sve dok slučaj ne bude riješen u njezinu korist.
Prispodoba je zapravo poslužila Isusu da zorno pokaže nužnost molitve, njezinu hitnost i neprekidnost. Ako je molitva srce poslanja Crkve, ona je to stoga što se u okviru tog osobnog i crkvenog odnosa s Bogom (bogoslužje) osoba i zajednica obnavljaju po kriterijima spasenja koje nam je Isus ponudio i priskrbio. Njegovo pitanje o vjeri u trenutku njegova povratka, čini se da ukazuje na određenu Učiteljevu zabrinutost s obzirom na učinkovitost poslanja i autentičnost svjedočanstva njegovih poslanika. Time što su po krštenju postali dionici vazmenog otajstva, oni su već poslani u svijet kao Crkva Kristova, odnosno zajednica otkupljenikā, koja je sjeme i početak Božjeg kraljevstva, kako bi sva povijest i čovječanstvo bili preobraženi i otkupljeni. Učinkovitost ustrajne molitve, neprekidne prošnje, upornog traganja ljubavi za istinom i pravednošću, oblikuje učenika za poslanje. Samo tko moli uporno i bez prekida, stavlja Krista u središte svog života i poslanja koje mu je povjereno, rastući u vjeri. Samo tko moli uporno i bez prekida, postaje pozoran i sposoban slušati, primijetiti i otkriti one koji su u potrebi, kao i duhovne i materijalne zahtjeve koji su snažno prisutni u srcu današnjeg čovječanstva.
