Dvadeset i osma nedjelja kroz godinu (13.10.2019.)

56

IZVANREDNI MISIONARSKI MJESEC

2 Kr 5, 14-17
Ps 98, 1.2-4
2 Tim 2, 8-13
Lk 17, 11-19

»Zahvalnost je spomen srca«. Zastrašujuće je čitati da se je samo jedan od desetorice gubavaca koje je Isus izliječio, vratio reći »hvala«. Zahvalnost nije samo uzajamna društvena dužnost, već potvrđivanje naše nutrine i duhovni čin. Moguće je da je evanđeoski ulomak o ozdravljenju desetorice gubavaca bio sastavljen po uzoru na starozavjetnu pripovijest o Naamanovu ozdravljenju. Zapovjednik asirske vojske Naaman je bio veliki čovjek, osoba od kraljeva povjerenja i hrabri ratnik, no zaražen je gubom, bolešću od koje se u starini najviše strahovalo. Bit će potrebna jedna židovska djevojka, ratna zarobljenica, da taj »veliki čovjek« otkrije kako da ozdravi. Liječenje se, kako je djevojka nepoznata imena savjetovala Naamanovoj ženi, sastoji u tome da se obrati »proroku koji je u Samariji« (2 Kr 5, 3). Naaman je prethodno zatražio dopuštenje od aramskog kralja, a ovaj ga je s pismom poslao izraelskom kralju. Noseći sa sobom darove, Naaman otputuje u Izrael s pismom u kojem se brkaju izraelski kralj i prorok. Misleći kako ga time aramski kralj želi izazvati, izraelski kralj si je razderao haljine. Saznavši za to prorok Elizej poziva kralja da mu pošalje bolesnika: »Neka samo onaj dođe k meni i neka se uvjeri da ima prorok u Izraelu« (2 Kr 5, 8). Osobni susret i priznavanje bili su presudni za vojskovođino ozdravljenje. Naaman sa svojom dojmljivom pratnjom stiže u Elizejev dom. Od proroka se stoga očekivala iscjeliteljska seansa dostojna statusa jednog zapovjednika vojske. Međutim, prorok Elizej mu ne izlazi u susret, već mu šalje glasnika s uputama što da učini: da se ode okupati sedam puta u rijeci Jordanu (to je proročki znak našeg krštenja). To se Naamanu činilo prejednostavnim da bi povjerovao. Ne bi li možda bilo potrebno da se osobno susretne s prorokom? Zar u Damasku nemaju boljih rijekâ? Ovdje pripovjedač sugerira da je jedna stvar liječiti se a druga stvar ozdraviti. Liječenje je fizičko, a ozdravljenje je nutarnje. Premda uvrijeđen, Naaman je poslušao. Kad je vidio da je ozdravio, »vraća se« k Elizeju da mu zahvali, nudeći mu darove u znak zahvalnosti. Ovdje konačno osobno upoznaje Elizeja. Potpuno ozdravljenje, pravo obraćenje je rezultat njegove poslušnosti prorokovoj riječi, osobnog susreta s njime i sakramentalnog posredništva vode iz rijeke Jordana. Susret je to koji ga na koncu dovodi do toga da prizna Boga Izraelova.

U evanđeoskoj perikopi, Luka nam, dok slijedimo Isusa na njegovu putu, omogućuje da opet susretnemo lik tuđinca. Zemljopisni cilj toga hoda je Jeruzalem, ali njegova egzistencijalna svrha je potpuno predanje njegova života na križu, koji je znak bezgranične raspoloživosti Sina Ocu i njegovu projektu sveopćeg spasenja. Isus se je uputio u glavni grad Judeje, u »sveti grad«, ali prolazi kroz ona područja koja su Židovi smatrali preblizu tuđincima (takozvana »Galileja poganska«) ili čak nečistima, jer u njima obitavahu krivovjerci (stanovništvo Samarije).

Upravo tijekom prolaska kroz ta opasna područja Isus susreće sloj ljudi koji je na osobit način bio potisnut na rub društva: ljude zaražene gubom, kao što je bio Naaman Sirac. Guba je bila kožna bolest koja se smatrala kaznom za grješnike (usp. slučaj kralja Uzije u 2 Ljet 26, 20), koja je čovjeka činila nečistim za bogoslužje i koja je imala za posljedicu udaljavanje onoga koji se bio zarazio iz zajednice, prisiljavajući ga da živi izvan tabora (usp. Lev 13, 46). Gubavci su stoga bili muškarci i žene koji su bili isključeni iz ljudskog društva, prisiljeni lutati osamljeni ili zajedno s drugim gubavcima, i glasno obznanjivati svoju nazočnost, kad bi se zatekli u blizini naseljenih mjestâ. Osim toga, bili su dodatno ponižavani obvezom da moraju nositi poderanu odjeću i biti nepokrivene glave.

Skupina od deset gubavaca dolazi ususret Isusu. Traže pomoć, na način kako im je dopušteno, s propisane udaljenosti. Imaju na raspolaganju samo svoj glas, i njime se i koriste, vičući iz svega grla: «Isuse, Učitelju, smiluj nam se!» (Lk 17, 13). Nazivajući Isusa «učiteljem», odnose se prema njemu kao učenici, a Isus ih zapaža, tražeći od njih da izvrše točno određeni čin: «Idite, pokažite se svećenicima!» (Lk 7, 14). Naime, svećenici su u Izraelu imali zadaću utvrditi kako pojavu bolesti, tako i njezin nestanak (usp. Lev 13, 9-10; 14, 2).

Desetorica gubavaca se približavaju Isusa, ali se zaustavljaju na određenoj udaljenosti. To upućuje na njihovu izolaciju prema zakonskim propisima o čistoći (usp. Lev 13, 45-46). To također može značiti da će bolesnik, kao i pogani «koji su daleko» (Dj ap 2, 39), bez obzira na potresnu sramotu stanja u kojem se nalaze, primiti Božji poziv. To je naznaka kojom se želi podsjetiti da je Bog taj koji preuzima inicijativu i premošćuje udaljenosti. Činjenica da gubavci Isusa nazivaju «učiteljem» a ne «gospodinom», kako je bilo uobičajeno, može biti naznaka da je vjera koju gubavci imaju u Isusa tek u začetcima. Oni od Isusa traže da im se smiluje, poslušno izvršavaju njegovu zapovijed, ali ne uspijevaju shvatiti pravo značenje njihova ozdravljenja.

Luka naglašava činjenicu da je Isus, odgovarajući na njihov vapaj, «ugledao» desetoricu gubavaca. On i na drugim mjestima povezuje glagole «vidjeti» i «spasiti» (usp. primjerice, Lk 13, 12). Ozdravljenje se nije dogodilo odmah u tom prvom susretu, kao u Naamanovom slučaju. Isus, vjeran Mojsijevom zakonu, naređuje gubavcima da odu svećenicima na pregled (usp. Lk 17, 14). Ozdravljenje, dakle, podrazumijeva slušanje Isusove riječi i, kao u Naamanovu slučaju, zahvalnost prema onome tko ih je ozdravio. Devetorica gubavaca, kolikogod imali dobru nakanu poslušati Isusov nalog, i unatoč povlastici da se osobno susretnu s njime, nisu imali odvažnosti za obraćenje. Samo jedan od njih to je učinio, i to neki Samarijanac, i stoga «neprijatelj». Kad je «vidio» da je ozdravio, «vratio se» k Isusu (usp. Lk 17, 15). Za Luku «vidjeti» znači da su Samarijančeve oči vjere bile otvorene. Sada je pak bilo potrebno donijeti osobnu odluku vjere, a to se je dogodilo kad je odlučio «vratiti se» k Isusu. Strastveno veličanje Boga od strane tog tuđinca, koji se baca pred noge Učitelja da mu zahvali, ukazuje na činjenicu da Samarijanac u tom drugom osobnom susretu s Isusom ne samo da odaje dužnu zahvalnost, nego doživljava potpuno ozdravljenje i nutarnje preobraženje. Zahvalnost se redovito izriče Bogu; ovo je jedini slučaj u Novom zavjetu u kojem je zahvaljivanje upućeno Isusu. Konačno, tuđinac, kojega je vjera u Isusa preobrazila, spreman je poći u poslanje: «Ustani! Idi!» (Lk 17, 19; usp. Lk 10, 3).

Obje pripovijesti o ozdravljenju Naamana i desetorice gubavaca ukorijenjene su u temu nutarnjeg obraćenja koje se događa kroz osobni susret s Bogom. Taj se susret događa nakon neke osobne krize, primjerice teške bolesti, i plod je božanske inicijative. Potrebno je da osoba učini daljnji korak, da prepozna i prihvati značenje tog susreta koji će je dovesti do obraćenja.

Ozdravljenje je moguće samo onima u kojima se isprepliću liječenje i zahvalnost, izlječenje tijela i obraćenje srca. Voda rijeke Jordana i spominjanje svećenikâ naglašavaju važnost sakramentalnih čina u djelu spasenja. Nije riječ o pukom pojedinačnom i apstraktnom liječenju. Od odijeljenih, isključenih i tuđinaca, bivamo u potpunosti pomireni s nama samima, u našem tijelu i sa zajednicom, jer nas Bog u Isusu Kristu djelovanjem Crkve pomiruje sa sobom u dubini našeg srca. Poput Naamana i gubavog Samarijanca, samo onaj tko doživi to iskustvo zajedništva koje čisti i pomiruje, može biti ponovno vraćen u zajedništvo i može poći u poslanje.

Poslanje Crkve donosi i daje Božju spasonosnu milost, jer ponovno stvara muškarce i žene iz razorenosti grijeha i odvojenosti smrti. Primiti Evanđelje znači ući u Kristovo vazmeno otajstvo, prihvaćajući njegovu smrt koja daje život i razmatrajući njegovu vjernost u uskrsnuću. Rođeni u krsnom zdencu, novom Jordanu u Crkvi, i zahvalni za nezasluženo spasenje, postali smo misionari u svakodnevnim životnim situacijama: ustani, idi svojim putem, vrati se svojoj kući. Drugi će biti izabrani da kao misionari pođu u strane zemlje, možda neprijateljske i pogane: u pogansku Galileju, u krivovjernu Samariju i pogansku Siriju.