IZVANREDNI MISIONARSKI MJESEC
Hab 1, 2-3; 2, 2-4
Ps 95, 1-2. 6-9
2 Tim 1, 6-8.13-14
Lk 17, 5-10
Današnje evanđelje donosi znakovit govor o vjeri i kratku prispodobu o našoj ulozi Božjih slugu. Te dvije različite pouke slijede nakon isto tako znakovitog Isusova nauka o grijehu i oproštenju, i prethode pripovijedanju o Isusovu ozdravljenju desetorice gubavaca na ulazu u neko samarijsko selo. U 17. poglavlju Lukina evanđelja nema jasne logičke povezanosti između pojedinih Isusovih govora, kao niti između tih govora i pripovijesti o ozdravljenju koja slijedi nakon njih. Međutim, u razmatranju kršćanske misionarske zadaće /zadaće kršćanskog poslanja/, postajemo suglasni s učenicima (koji su ovdje nazvani apostolima) dok Isusu upućuju zamolbu: «Umnoži nam vjeru!» (Lk 17, 5).
Na zahtjev za većom vjerom (što je, očito, svet zahtjev duhovnog rasta) Isus odgovara sučeljavanjem dviju krajnosti, povezujući sliku poslovično sitnog gorušičina zrna sa slikom velikoga dudova stabla. Upotrebom jedne izvorne slike potiče nas da se uzdignemo iznad uobičajene logike, sugerirajući da se vjera ne ponaša po uobičajenim ljudskim kriterijima, nego, štoviše, da se po ljudskom poimanju čini neshvatljivom, poput dudova stabla u moru. Vjera je u svom temelju duboko pouzdanje u Boga i u njegov način djelovanja. Možda je svaki misionar s određenim iskustvom iskusio plodove Božjeg djelovanja u okolnostima koje su izgledale potpuno neprijateljske prema bilo kakvom postignuću. Današnje evanđelje nas izaziva da vjerujemo u Boga iznad granica ljudske logike i smisla mogućega, i da na taj način u potpunosti usvojimo način razmišljanja i poimanja Božjeg srca.
«Apostoli zamole Gospodina: ‘Umnoži nam vjeru!’» (Lk 17, 5). Sveti Luka «apostolima» naziva Dvanaestoricu učenika koje je Isus izabrao na početku svoga javnog djelovanja (usp. Lk 6, 12-16). Apostoli znači «poslanici». Dok druga evanđelja taj izraz koriste tek jedanput, da njime označe posebnu skupinu Isusovih učenika, Luka ga koristi šest puta u svom evanđelju te dvadeset i osam puta u Djelima apostolskim. U prvoj Crkvi su bili svjesni neprenosivosti povlastice Dvanaestorice: autentičnost njihove službe i njihova poslanja temeljila se je na činjenici da ih je Isus osobno izabrao i poslao. Apostoli su, dakle, službeni svjedoci Radosne vijesti Uskrsloga. Zbog toga će oni morati imati dovoljno vjere u njega. Oni su službeni svjedoci Isusovih naučavanja i čudesa (usp. Lk 18, 31), i ujedno su krhki ljudi poput svih nas, izloženi sumnji i nedostatku vjere (usp. Lk 24, 11.25.38-39). To je razlog njihove zamolbe upućene Isusu u današnjem evanđelju: «Umnoži nam vjeru!», u sigurnosti da je on Bog.
Što to sve skupa znači nama današnjim «poslanicima»? Moramo ponizno priznati da nam u mnogome nedostaje vjera u naše poslanje evangelizacije svijeta. Zar nam Gospodin ne govori: «Da imate vjere koliko je zrno gorušičino, rekli biste ovom dudu: ‘Iščupaj se s korijenom i presadi se u more’, i on bi vas poslušao.« (Lk 17, 6). Nije, dakle, moguće imati takvu vjeru da premještamo planine, ako nemamo one osnovne vjere u Gospodina Isusa Krista, koji je uskrsnuo i živi u nama, svojoj Crkvi. Čemu služi htjeti imati vjeru koja čini čudesa pred masama, ili moć ozdravljivanja, ili izvanredne moći da njima zadivimo današnje pogane i kršćane? Sâm Isus učinio je brojna čudesa pred svojim suvremenicima i pred svojim apostolima, a da to nije uvećalo njihovu vjeru. Bitno je imati poniznost apostolâ i bez prestanka moliti Gospodina da im pritekne u pomoć. »Vjerujem! Pomozi mojoj nevjeri!«: vapio je otac opsjednutog padavičara (Mk 9, 24; usp. Lk 9, 37-43). U svakoj euharistiji, koja je susret s Uskrslim, zamolimo ga i mi za vjeru koja nam je potrebna da ga možemo susresti živoga u našim životima i u našem svijetu. Samo neprestana molitva čini vjeru mogućom.
Odmah poslije (usp. Lk 17, 5-10), Lukin nas evanđeoski izvještaj stavlja pred jedan prizor svakodnevnoga kućnog života da nas pouči apostolatu: koliko god veliki mogli biti rezultati našeg rada, svi mi zapravo samo izvršavamo zadaću koju nam je Bog dodijelio. U svakodnevnom životu Isusova vremena odnos između gospodara i sluge s obzirom na njihove uloge bio je točno određen. Gospodar zapovijeda, a sluga izvršava njegove zapovijedi. S pravom se očekivalo da se sluga nakon rada na njivi odmah, bez odmora lati kućanskih poslova. Nisu bili predviđeni nikakvi prigovori od strane sluge, kao primjerice: umor, glad ili žeđ. Dakako, ovo se Isusovo gledište ne smije tumačiti kao opravdavanje ondašnjeg robovlasničkog poretka. Isus jednostavno jednu tisućljetnu društvenu stvarnost uzima kao metaforu da njome izrazi sličnost sluginog služenja gospodaru i našeg služenja Bogu.
Kad postavlja retoričko pitanje: »Zar duguje zahvalnost sluzi jer je izvršio što mu je naređeno?«, očito je kako Isus od publike kojoj se obraća, i u koju smo i mi uključeni, očekuje negativan odgovor. Potom nastavlja tvrdnjom da, kad za Boga učinimo sve što nam je bilo zapovjeđeno, trebamo reći: »Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti!«. Pretjeranost ovog primjera pedagoški želi misionarskog učenika obratiti na logiku vjere: ne učinkovitost i korisnost službe, nego plodnost vjere kao zajedništva s Isusom.
Isus nas našim vlastitim riječima i iskustvom svakodnevnog života stavlja pred činjenicu da je očekivanje nagrade u nerazmjeru sa stvarnošću. Naprotiv, ono što je razmjerno, jest razumijevanje tko je Bog i što mu dugujemo. Isus želi da spoznamo kako Bog od nas očekuje ozbiljno i iskreno zalaganje u djelu na koje nas poziva, u poslanju da učinimo prepoznatljivim Krista u svijetu.
Druga dva današnja čitanja razmišljaju o ovim temama vjere i služenja, ali s drugačijih polazišta. Prorok Habakuk, pišući neposredno prije negoli će židovski narod iz domovine biti odveden u sužanjstvo u šestom stoljeću prije Krista, usred razaranja i nasilja zaziva Božju pomoć. U odgovoru Gospodin izjavljuje da će, dok se neke osobe osjećaju ponosnima, premda im »duša nije pravedna«, »pravednik od svoje vjere živjeti« (Hab 2, 4). Habakuk naglašava činjenicu da se, u suprotnosti s onima koji se služe nasiljem i uzrokuju sukobe, neke osobe pouzdaju u Boga. To je vjera, čista i jednostavna; vjera kojom osjećaju da su u miru s Bogom.
Kad je Pavao susreo uskrslog Gospodina Isusa, iz tog susreta proizašlo je razumijevanje vjere o kojoj govori Habakuk. Spoznao je izvanredne načine na koje nas je Bog ljubio i daljine koje je Bog prevalio da nas ponovno dovede u pravi odnos s njime. Vidio je kako pouzdanje u Božju stvoriteljsku moć i na nama djeluje, u Kristu. U našem odnosu s Bogom otkrio je slobodu i vjeru, koje njega i svakog vjernika poslije njega potiču da pođe u svijet razglašavati radosnu vijest Božje preporoditeljske ljubavi, i naviještati Isusovo otkupiteljsko vazmeno otajstvo.
«Nova logika vjere usredotočena je na Krista. Vjera u Krista nas spašava, jer se u njemu život odlučno otvara Ljubavi koja nam prethodi i koja nas preobražava iznutra, koja djeluje u nama i s nama. To se jasno vidi u Pavlovoj egzegezi starozavjetnog teksta iz Knjige ponovljenog zakona, kojem Apostol narodâ dublje zadire u srž. Mojsije govori narodu da Božja zapovijed nije ni previsoko ni predaleko od čovjeka. Ne smije se govoriti: »Tko će se (…) popeti na nebesa, skinuti nam je?« ili «Tko će preko mora za nas poći donijeti nam je?» (usp. Pnz 30, 11-14). Ta blizina Božje riječi, prema tumačenju svetog Pavla, odnosi se na Kristovu prisutnost u kršćaninu: «Nemoj reći u srcu svom: Tko će se popeti na nebo – to jest Krista svesti?’ Ili: Tko će sići u bezdan – to jest izvesti Krista od mrtvih» (Rim 10, 6-7). Krist je sišao na zemlju i uskrsnuo je od mrtvih, svojim utjelovljenjem i uskrsnućem Sin Božji prigrlio je sav čovjekov put i sada boravi u našim srcima po Duhu Svetom. Vjera zna da nam je Bog vrlo blizu, da nam je Krist darovan kao veliki dar koji nas preobražava iznutra, koji prebiva u nama i time nam daruje svjetlo koje rasvjetljuje početak i svršetak života, sav čovjekov put.
Možemo tako shvatiti novost do koje nas vjera vodi. Vjernik je preobražen Ljubavlju koja mu je ponuđena , njegov se život prostire onkraj vlastitih granica i širi dalje. Sveti Pavao može reći: «Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist» (Gal 2, 20), i opominjati «da po vjeri Krist prebiva u srcima vašim» (Ef 3, 17). U vjeri se vjernikovo «ja» proširuje jer se u njemu nastanio Drugi, on živi u Drugome i tako se njegov život širi u Ljubavi. Tu vidimo Duha Svetoga na djelu. Kršćanin može imati Isusove oči, njegove osjećaje, njegovu sinovsku raspoloživost, jer je postao dionikom njegove Ljubavi, koja je Duh Sveti. U toj se Ljubavi prima na neki način Isusov način gledanja. Bez suobličavanja Ljubavi, bez prisutnosti Duha Svetoga koji je izlijeva u naša srca (usp. Rim 5, 5), nemoguće je ispovijedati Isusa kao Gospodina (usp. 1 Kor 12, 3)« (Lumen fidei, br. 20-21).
