Trideseta nedjelja kroz godinu (27.10.2019.)

IZVANREDNI MISIONARSKI MJESEC

Sir 35, 15b-17.20-22a
Ps 34, 2-3.17-19.23
2 Tim 4, 6-8.16-18
Lk 18, 9-14

Poučavanje mudraca Siraha, koji je baštinik tisućljetnoga proročkog nauka o pravednosti i Božje preferencijalne ljubavi prema siromasima i potlačenima, vodi nas na vrhunce istinske biblijske duhovnosti. Ponovljeni zakon je upozorio da «Bog nije pristran i ne dâ se podmititi» (Pnz 10, 17), suprotno ljudima koji na temelju društvenih, rasnih i ideoloških predrasuda jednima pogoduju, a druge zakidaju. Taj će nauk Isus uvelike praktično primjenjivati u svom propovijedanju i osloboditeljskom djelovanju, a također apostoli i evanđelisti, koji su ga zabilježili u svojim spisima i proširili po svem svijetu. Bog u svom beskrajnom milosrđu nikad ne propušta susresti se sa svima onima koji, svjesni svojih vlastitih mana i slabosti, traže od njega pomoć i opraštanje. Oholice, naprotiv, ostavlja da lutaju zbunjeni u svojim umišljenim srcima.
Isusova prispodoba o farizeju i cariniku pokazuje da je njegov način gledanja na osobe pravi oblik Božjeg pogleda, jer ne sudi po viđenju, ni po predrasudama, već po onome što jasno vidi u dubinama ljudskog srca, prepoznajući pravu motivaciju koja osobe pokreće na djelovanje i njihove molitve.
Doista, tvrdnju mudrog Siraha da je Bog nepristran, prvi puta susrećemo na usnama Isusovih protivnika, koji su, ma koliko spletkarili protiv njega, morali javno priznati besprijekornim njegov moralni integritet, govoreći: «Učitelju, znamo da pravo zboriš i naučavaš te nisi pristran, nego po istini učiš putu Božjem» (Lk 20, 21; usp. Mt 22, 16). To je put Božji koji je Isus naučavao i kojim je hodio. To je put kojim je ne samo konkretno pristupao poniznima i onima koji su bili odbačeni na rub društva, jer su bili smatrani grješnicima, kao što su bludnice i carinici, ili nečistima i prokletima, kao što su gubavci, nego koji je u svem svojem evangelizacijskom djelovanju bio poseban, jer je Isus njime rušio sve prepreke bilo vjerske, društvene ili rasne diskriminacije. Doista, Isus je pristao poslušati poniznu molbu rimskog satnika i krenuti u njegov dom ozdraviti njegova slugu. Osim toga, dok je kao putujući učitelj neprestano putovao, pohodio je samarijski kraj i često puta pohvalio njegove stanovnike. Odlazeći u poganske predjele, dospio je u tirski kraj i ondje ozdravio kćer jedne Sirofeničanke. Prešavši na drugu stranu Tiberijadskog jezera, došao je u dekapolski kraj i ondje izliječio osobe koje su bile pogođene različitim bolestima. Isusovi česti prijelazi preko spomenutog jezera pokazuju njegovo gospodstvo nad stvarnošću koju je simboliziralo more: on je bio moćan umiriti njegove prijeteće valove i hoditi po njegovoj površini. Zastrašujuće more, simbol negativnosti, više se djeluje kao sila koja rastavlja, nego kao most, koji po Isusovu djelovanju spaja i pomiruje njegove obale: onu židovsku i onu pogansku.
U nazaretskoj sinagogi – gdje je izložio program svog djelovanja – Isus je slušateljima uputio izazovno pitanje o položaju Izraela u odnosu na druge narode. Zapravo, ti su slušatelji reagirali negativno, i odbacili su njegovu tvrdnju da su se proroštva ispunila u njemu. Primjeri Ilije, koji je bio poslan feničkoj udovici, i Elizeja, koji je izliječio sirijskog gubavca Naamana, bili su dovoljni da pokažu da Bog nije pristran, nego da su svi ljudi dragocjeni u njegovim očima. Kao što veli psalmist: Gospodin je dobar svima, svojom nježnošću grli svako stvorenje. Blizu je svima koji ga zazivaju iskrena srca. Psalmist ne spominje nikakvu posebnu rasu ili nacionalnost, ni stalež niti boju kože. Božja ljubav prožima sva stvorenja jer su sva ona njegovo djelo, a njegova ljubav je sveopća, puna brižljivosti za sva ljudska bića, bez ikakve razlike.
To ne niječe činjenicu da je Bog izabrao izraelski narod, i s njime sklopio posebni savez. Naime, to je izabranje bilo u funkciji posebnog poslanja na korist svih naroda, za svjedočanstvo da je živi Bog prisutan u povijesti kao osloboditelj potlačenih i spasitelj ljudskog bića u svoj njegovoj stvarnosti. «Jer svi ste mi svjedoci, riječ je Gospodnja, i moje sluge koje sam izabrao, da biste znali i vjerovali i uvidjeli da to sam ja. Prije mene nijedan bog nije bio načinjen i neće poslije mene biti» (Iz 43, 10). Naime, Bog nije samo izabrao svoga slugu, nego ga je također postavio i poučio: «Ja, Gospodin, u pravdi te pozvah, čvrsto te za ruku uzeh; oblikovah te i postavih te za Savez narodu i svjetlost pucima, da otvoriš oči slijepima, da izvedeš sužnje iz zatvora, iz tamnice one što žive u tami» (Iz 42, 6-7). Ako temeljitije razmotrimo Isusovo naučavanje u prispodobu o farizeju i cariniku u Hramu, uočavamo da se ono što ih razlikuje nalazi u ljudskom srcu koje je ogoljeno Božjom prisutnošću u molitvi.
U svakom slučaju, i farizej i carinik dolaze u Hram s nakanom da se pomole, i na taj se način barem za trenutak zajedno nalaze na istom posvećenom mjestu. Međutim, posebni način na koji svaki od njih ostvaruje tu svoju nakanu, odredit će njihovu sudbinu i konačno duhovno stanje. Carinik, koji je ponizno i iskreno priznao svoju nedostojnost i svoj grijeh, tražeći od Boga oproštenje, vraća se kući kao bolji čovjek, iznutra preobražen i pomiren: pred njegovom iskrenom molitvom božanska se milost nije dala čekati. Još jednom se je potvrdilo da «svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje bit će uzvišen» (Lk 18, 14b).
Sasvim suprotno, farizej je zarobljenik u kuli svoje duhovne oholosti. Prenaglašavajući vlastita zaslužna dobra djela i izvrsnost svoga religioznog položaja u društvu, on sebe smatra uzvišenijim i boljim od svih drugih, podiže barijere između sebe i njih, vrijeđa ih i omalovažava. On je do tog trenutka možda bio dobar i pobožan, no njegovo je ponašanje otkrilo arogantnost u njegovu srcu, koja iznutra razara njegove tobožnje kreposti.
Osim toga, ne dolazi se pred Boga u Hram hvaliti samoga sebe i u usredotočenosti samo na sebe s visoka gledati na druge. Pred Boga se dolazi da ga susretnemo u ljubavi, i da u njemu susretnemo druge. U tom smislu molitva je kontemplacija Gospodina, slavljenje čudesnih djela što ih njegova milost čini svakoga dana u krilu ljudske krhkosti, slavljenje njegova neumornog milosrđa kojim podiže onoga koji je pao a želi ustati.
Dok slušamo ovu prispodobu nekako smo u napasti da se stavimo u kožu carinika, jer je on ovdje pozitivni lik. Kad bismo to učinili, to bi bio znak podmukle ljudske želje da si umirimo savjest. S druge pak strane, prispodoba nas poziva da zavirimo u vlastitu nutrinu i iz nje uklonimo svaku dostatnost i svaki prezir prema drugima, kako bi nam srce opet bilo jednostavno, ponizno i bratsko, koje znade sebe i druge gledati milosrdnim pogledom punim nade. U tu svrhu je potrebno često propitivati način na koji molimo. Što način molitve otkriva o dubini i kakvoći našeg srca? Što nam otkriva o nama samima, o našim odnosima s drugima, o načinu na koji ih spontano doživljavamo u odnosu prema nama? Što nam otkriva o našem odnosu s Bogom i njegovim spasenjem?
Papa Franjo trajno nas podsjeća na središnju ulogu molitve u odnosu prema Crkvi i njezinom poslanju. Molitva je duša poslanja: to znači da su djelotvornost osobnog susreta s Kristom, odmjereni odnos sa samim sobom i sa svijetom u svjetlu Duha Svetoga, u temelju iskustva istine koja spašava. Učenik misionar, zahvaljujući molitvi, uključuje uvijek sebe samoga u potrebu spasenja koje je pozvan navješćivati i u sakramentima primati. Ono što je sigurno jest da se poslanje evangelizacije koje nam je kao Crkvi povjereno, neće moći odvijati u istini, ako u susretu s drugima budemo iskazivali stav dominacije, sigurni i uvjereni u našu moralnu i vjersku nadmoć. Poslanje mora biti ponizno nuđenje Kristova prijateljstva, u bezgraničnom poštivanju vjerske slobode muškaraca i žena našeg vremena, njihovih kulturâ i njihove povijesti. U pravoj poniznosti nikada nije odsutna istina; u njoj je naime djelotvorno prisutna istina koja sudi, prašta i spašava navjestitelja i njegove sugovornike.