Dragi vjernici i svi koji sa zanimanjem pratite internetski portal Požeške biskupije!
U svojoj poruci za ovogodišnju korizmu u Godini Božje riječi, pod naslovom »Tvoja riječ nozi je mojoj svjetiljka« (Ps 119, 105), biskup Antun potaknuo nas je da se zajednički i pojedinačno hranimo Božjom riječju na »način na koji je Crkva od starine pristupala čitanju Svetog Pisma a koji se naziva lectio divina – božansko čitanje.«
Zbog opasnosti od zaraze koronavirusom onemogućeno nam je slušanje navještaja Božje riječi u liturgijskim slavljima u našim crkvama. Radi toga, pored nedjeljnih cjelovitih liturgijskih čitanja i njihova razmatranja po metodi lectio divina svakodnevno stavljamo na našu biskupijsku web-stranicu evanđelje koje se toga dana čita u svetoj misi, kako biste odvojili određeno vrijeme i u svojim ga domovima čitali, zatim uz pomoć malog komentara koji ga slijedi razmišljali i njegov sadržaj usvojili za život, te zaključili s dodanom molitvom.
Neka na taj način Božja riječ u mračnim životnim okolnostima bude svjetiljka, ohrabrenje i utjeha na našem životnom putu.
Čitanje svetog evanđelja po Ivanu (Iv 12, 1-11)
¹ Šest dana prije Pashe dođe Isus u Betaniju gdje bijaše Lazar koga je Isus uskrisio od mrtvih. ² Ondje mu prirediše večeru. Marta posluživaše, a Lazar bijaše jedan od njegovih sustolnika. ³ Tada Marija uzme libru prave dragocjene nardove pomasti, pomaže Isusu noge i otare ih svojom kosom. I sva se kuća napuni mirisom pomasti.
⁴ Nato reče Juda Iškariotski, jedan od njegovih učenika, onaj koji ga je imao izdati: ⁵ »Zašto se ta pomast nije prodala za trista denara i razdala siromasima?« ⁶ To ne reče zbog toga što mu bijaše stalo do siromaha, nego što bijaše kradljivac: kako je imao kesu, kradom je uzimao što se u nju stavljalo.
⁷ Nato Isus odvrati: »Pusti je! Neka to izvrši za dan mog ukopa! ⁸ Jer siromahe imate uvijek uza se, a mene nemate uvijek.«
⁹ Silno mnoštvo Židova dozna da je Isus ondje pa se okupi ne samo zbog Isusa, već i zato da vide Lazara kojega on bijaše uskrisio od mrtvih. ¹⁰ A glavari svećenički odlučiše i Lazara ubiti, ¹¹ jer su zbog njega mnogi Židovi odlazili i vjerovali u Isusa.
Poticaj na razmišljanje
Nakon »Šest dana prije Pashe«: Ivan po svom običaju naznačuje vrijeme i na taj način nama danas omogućuje da u bogoslužju ponovno proživljavamo milost posljednjih događaja u pripravi za Gospodinov Uskrs. Večera u Betaniji nagoviješta Posljednju večeru. U mentalitetu onog vremena, obrok, osobito onaj koji blagovao zajednički, zadobiva sakralno značenje, jer ukazuje na zajedništvo života i zahvalnosti za sam život. U ovoj večeri taj je vid dodatno naglašen nazočnošću Lazara »koga je Isus uskrisio od mrtvih«, koji je kao Isusov sustolnik zajedno s njime »ležao« za stolom (prema običaju da se uzima hranu u poluležećem položaju): snažna slika života i smrti, znak zajedništva sudbine. Međutim, u prvi plan izranja Marija, svojom tihom gestom nesebične i neizmjerne ljubavi. Pomast koju izlijeva po Isusovim nogama doista je bila skupocjena: tristo denara je iznos desetomjesečne plaće jednog radnika. Sva je kuća – bilježi evanđelist dozivajući u misli Pjesmu nad pjesmama (1, 12) – bila ispunjena tim miomirisom. Ta nam pojedinost u Mariji prikazuje sliku Crkve – Zaručnice koja je u ljubavi sjedinjena sa žrtvom Krista-zaručnika. Potpunom predanju i bezgraničnom darivanju suprotstavlja se bijedna uskogrudnost Jude Iškariotskog (r. 4-6).
Ivan jasno ocrtava dva lika u nasljedovanju Krista, Mariju i Judu: njoj je ljubav proširila srce, njemu ga je uskogrudnost čvrsto zaključala.
Molitva
Gospodine Isuse, Sine Božji, koji si došao na svijet da budeš najbliskiji član našeg doma, dođi k nama večeras i svake večeri blagovati večeru prijateljâ. Učini svakoga od nas svojom Betanijom pomazanom nardovom pomašću, gdje intimne tajne tvog srca nalaze tihi put našeg srca, kako bismo mogli živjeti s tobom najuzvišeniji čas ljubavi te gestom čistog klanjanja reći koliko si nam drag – jer ti sam si to učinio za nas – živjeti tvojim životom i umrijeti tvojom smrću. Amen.
Tijekom dana više puta ponovi i živi riječ:
»Siromahe imate uvijek uza se, a mene nemate uvijek.« (Iv 12, 8).
