Iz vlastitog liturgijskog kalendara Požeške biskupije
Subota
Svagdan
Čitanja: Iz 6, 1-8; Ps 92, 1ab. 1cd-2. 5; Mt 10, 24-33.
Evanđelje dana (Mt 10, 24-33)
“Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo.”
U ono vrijeme: Reče Isus svojim apostolima:
»Nije učenik nad učiteljem
niti sluga nad gospodarom svojim.
Dosta je da učenik
bude kao njegov učitelj
i sluga
kao njegov gospodar.
Ako su domaćina Beelzebulom nazvali,
koliko li će više njegove ukućane?
Ne bojte ih se dakle.
Ta ništa nije skriveno što se neće otkriti
ni tajno što se neće doznati.
Što vam govorim u tami,
recite na svijetlu;
i što na uho čujete,
propovijedajte na krovovima.
Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo,
ali duše ne mogu ubiti.
Bojte se više onoga
koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu.
Ne prodaju li se dva vrapca za novčić?
Pa ipak ni jedan od njih
ne pada na zemlju bez Oca vašega.
A vama su i vlasi na glavi
sve izbrojene.
Ne bojte se dakle!
Vredniji ste nego mnogo vrabaca.
Tko god se, dakle, prizna mojim
pred ljudima,
priznat ću se i ja njegovim
pred Ocem, koji je na nebesima.
A tko se odreče mene
pred ljudima,
odreći ću se i ja njega
pred svojim Ocem, koji je na nebesima.«
Razmišljanje
Današnje Evanđelje sastoji se od nekoliko cjelina/tema. Najvažnija od njih odnosi se na svjedočenje Isusa bez obzira na posljedice. Reče Isus svojim apostolima: »Nije učenik nad učiteljem niti sluga nad gospodarom svojim. Dosta je da učenik bude kao njegov učitelj i sluga kao njegov gospodar. Ako su domaćina Beelzebulom nazvali, koliko će više njegove ukućane?« »Ne bojte ih se dakle. Ta ništa nije skriveno što se neće otkriti ni tajno što se neće doznati. « To govori Isus i nama, ljudima 21. stoljeća, a iste će se ove riječi ponavljati i vjernicima u pokoljenjima koja dolaze jer riječi Evanđelja nikada ne zastarijevaju. I upravo je to Isusov genij. On je poučavao tako da Njegove riječi nikada ne prestaju biti aktualne, da su razumljive i mogu biti primijenjene na bilo koje vrijeme, a ne samo na vrijeme u kojem su izgovorene. Isus danas kaže: Ne bojte (ih) se. Smatram da ovdje treba zastati i zapitati se čega se moderni čovjek više boji: problema koji se tiču stvari od ovoga svijeta, materijalnih stvari ili onoga što bi mu moglo naškoditi u perspektivi Vječnog Života? Dok slušamo daljnje Isusove riječi: Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti. Bojte se više onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu, možemo zaključiti da u perspektivi Vječnog Života nepravde koje nam ljudi nanose nisu toliko važne, koliko je važno naše spasenje. Problem straha od drugih ljudi možemo sagledati i na drugi način. Naime, razlog zbog kojeg se bojimo drugih ljudi leži u činjenici da svatko od nas ima svoje tajne. Gotovo svatko ima trenutke u svojoj životnoj povijesti o kojima ne bi želio razgovarati jer su mu previše bolni ili ih se srami. Što je tajna važnija, to je više povezana sa strahom od otkrivanja. Nitko pak ne sumnja da nam strah ne donosi ništa dobro, da uzrokuje čak i mnoge bolesti. Čemu sve to kada i je ionako kako Isus kaže: Ništa nije skriveno što se neće otkriti ni tajno što se neće doznati. Prije svega, sam Bog sve zna! On zna tajne srca svakog čovjeka, dakle i tajne moga srca. Pred Njim ništa ne mogu sakriti. Budući da nemamo tajni pred Bogom, zašto bismo se trebali bojati ljudi i njihovih osuda? Čemu gubiti vrijeme i zdravlje na pretvaranje da je stvarnost drugačija ili da je bila drugačija od one koju pokušavamo predstavljati drugim ljudima, a prvenstveno svojim najbližima, članovima obitelji? Nažalost, u umu prosječnog čovjeka ukorijenjene su zablude da, ako nešto ne kažemo, toga kao da nije ni bilo i da tužna istina obično ne izlazi na vidjelo. Međutim, iskustvo pokazuje da je upravo suprotno. Prije ili kasnije netko otkriva tajnu, a tada dolazi samo do gubitka povjerenja i ostaje gorčina kod onih koju su bili prevareni. Koje su posljedice činjenice da i mi ponekad volimo sakriti od ljudi određene neslavne činjenice iz svoga života? Ljudi i tako međusobno razgovaraju, često i dodatno iskrivljavaju činjenice, a za posljedicu imamo gubitak povjerenja: primjer slučajeva prikrivanja pedofilije u Crkvi. A što bi se dogodilo kada se ne bismo bojali teških pitanja i kada bismo iskreno na njih odgovarali? Uostalom, poznato je da mi nismo anđeli, nego grješni ljudi. Prema tome, okruženi smo, ne anđelima, već grješnim ljudima. Nažalost, svima su nam zajedničke slabosti ljudske naravi koja je zaražena istočnim grijehom. Krist je isto tako umro za sve nas znajući naše slabosti. Umro je da nas spasi. Isus dalje govori: Tko god se, dakle, prizna mojim pred ljudima, priznat ću se i ja njegovim pred Ocem, koji je na nebesima. A tko se odreče mene pred ljudima, odreći ću se i ja njega pred svojim Ocem, koji je na nebesima. Samo, što znači priznati Isusa? Je li dovoljno samo govoriti da sam vjernik, a živjeti kao da Boga nema; ili su potrebna nastojanja da bi se svojim životom svjedočilo Krista? Treba li nam, osim riječi, i potvrda svakodnevnom životnom praksom? Prosječna će se osoba sablazniti zbog neusklađenosti između riječi i djela kod drugih ljudi, no primjećuje li odstupanja i kod sebe? Isus je u Svom naučavanju skrenuo pozornost na ovaj problem. Jasno je rekao: Licemjere! Izvadi najprije brvno iz oka svoga pa ćeš onda dobro vidjeti izvaditi trun što je u oku bratovu. (Lk 6, 42) Isus, dakle, licemjerjem naziva uočavanje tuđih pogrješaka i njihovo nemilosrdno kritiziranje. A kako je u mome životu? Znam li priznati Isusa riječju, djelom, mišlju, srcem? Imam li hrabrosti za to bez obzira na neugodne posljedice? Gospodine Isuse Kriste, molim Te, priznaj me pred Svojim Ocem unatoč mojim slabostima, mojim nevjerama, mojim grijesima i daj mi hrabrosti da moj svakodnevni život bude moje propovijedanje Tvoga Evanđelja. Amen. A. S.
(preuzeto iz knjige Živa Riječ 2022. u izdanju Misionara Krvi Kristove)
