Iz vlastitog liturgijskog kalendara Požeške biskupije
Sv. Antun, opat
Spomendan
Čitanja: 1 Sam 17, 32-33. 37. 40-51; Ps 143, 1. 2. 9-10; Mk 3, 1-6.
Evanđelje dana (Mk 3, 1-6)
„Je li dopušteno subotom život spasiti ili pogubiti?“
U ono vrijeme: Isus ponovno uđe u sinagogu. Bio je ondje čovjek usahle ruke. A oni vrebahu hoće li ga Isus u subotu izliječiti, da ga optuže. On kaže čovjeku usahle ruke: »Stani na sredinu!«
A njima će: »Je li subotom dopušteno činiti dobro ili činiti zlo, život spasiti ili pogubiti?« No oni su šutjeli.
A on, ražalošćen okorjelošću srca njihova, srdito ih ošinu pogledom pa reče tom čovjeku: »Ispruži ruku!« On ispruži — i ruka mu zdrava!
Farizeji iziđu i dadnu se odmah s herodovcima na vijećanje protiv njega kako da ga pogube.
Razmišljanje
Nitko nije prorok u svome zavičaju. Ova izreka na lijep način govori o istini naše ljudske naravi. Ako je precizno analiziramo, zamijetit ćemo da u sebi sadrži prijekor i opomenu. U biti, prorok nigdje ne bi trebao biti bolje primljen nego u svome zavičaju i među svojima, jer ga tamo najbolje poznaju, a i on najbolje poznaje situaciju. Što je to dakle što čini da se proroka ne prepoznaje u njegovu zavičaju? Ono što zasljepljuje najbliže i poznanike jest problem da ne prepoznaju i ne priznaju vrline, vrjednote, osobine i jake strane proroka. Drugim riječima, uzrok ove sljepoće jest ljudska ljubomora. O tome zapravo govori ova izreka o proroku u svojem zavičaju. S time se susreo i Isus. Dakle, možemo reći da je to pravilo jer se odnosi i na Njega. Ujedno se jasno vidi da su, nažalost, ljubomora i zavist sastavni dio pale ljudske naravi. Nema čovjeka koji bolje od Isusa poznaje ljudsku narav i posljedice grijeha. On je najbolje izrekao istinu o nama ljudima, o našem ponašanju i vladanju. I zato ražalošćen okorjelošću srca njihova, srdito ih ošinu pogledom. (Mk 3, 5) Ne budimo srca tvrda da nas Gospodin ne bi morao srdito gledati. W. Cz.
(preuzeto iz knjige Živa Riječ 2021. u izdanju Misionara Krvi Kristove)
Poticajna misao
Svakim danom sve više hvata u meni korjena uvjerenje da je samo Bog stvaran, a sve ostalo da je nestvarno.
(M. Gandhi, iz: Ž. Brzić, Nezastarjela mudrost, UPT, Đakovo 1990.)
