BISKUP ŠKVORČEVIĆ PREDVODIO U SLATINSKOM DRENOVCU SPOMEN NA ŽRTVE PARTIZANSKO-KOMUNISTIČKOG PROGONA

Požeški biskup Antun Škvorčević slavio je u nedjelju, 5. lipnja u Slatinskom Drenovcu svetu misu za žrtve partizansko-komunističkog progona tijekom Drugoga svjetskog rata i neposredno nakon njega, ubijene i bačene u tamošnju masovnu grobnicu, »Slavonsku Jazovku«. S njim su koncelebrirali svećenici Slatinskog i Našičkog dekanata na čelu s dekanima Mladenom Štivinom i fra Zoranom Bibićem te arhiđakonom Vladom Škrinjarićem. Na početku misnog slavlja biskup je pozdravio svećenike, predstavnike javnog života među kojima je bio i saborski zastupnik Josip Đakić, članove HVIDRA-e i sve nazočne vjernike, rekavši da nismo došli na ovo mjesto stradanja buditi gorčinu i nemoć u srcu, nego smo prostrli oltar da bismo se svetom misom spomenuli Isusove žrtve i u njoj pronašli smisao žrtve nedužno ubijenih ljudi i bačenih u jamu. Podsjetio je da su među njima i svećenici Ivan Đanić, župnik u Orahovici, kojega su partizani odveli u šumu i ubili 29. lipnja 1943. godine; Josip Martinac, župnik u Voćinu, odveden na Papuk, mučen i strijeljan 17. srpnja 1943. godine; Julije Bürger, župnik u Slatini, osuđena na smrt u slatinsko-drenovačkom logoru i strijeljan 10. prosinca 1944. godine. Kazao je da je ista ruka ubila i Augustina Dukovića, župnika u Čačincima, nekoliko godina kasnije, 20. kolovoza 1948. Spomenuo je da se na ovom mjestu redovito okupljamo u nedjelju nakon svetkovine Presvetog Srca Isusova, jer je nedaleko njega bio slatinsko-drenovački dvorac a uz njega kapela Srca Isusova, koja je srušena. Kazao je da nam je želja žrtvama koje ovdje počivaju pristupiti s plemenitošću i zahvalnošću našega vjerničkog srca, u uvjerenju da nijedna žrtva nije uzaludna, da je uložena u našu slobodu i dostojanstvo, vrijedna našeg pamćenja i zahvalnosti. Pozvao je nazočne da ih u ovoj svetoj misi uključe u Isusovu žrtvu ljubavi.
Homiliju je biskup započeo osvrtom na trenutačnu grmljavinu kojom kao da nas nebo poziva da promislimo o onome što se ovdje dogodilo polazeći od Boga. Kazao je da se stradanju i žrtvama može pristupiti s naših ljudskih polazišta i ostati zarobljen zlom, ali da je moguće pogledati ih u Božjem svjetlu i prepoznati ih u njegovoj istini. Razmišljajući o nedjeljnim svetim čitanjima, od kojih starozavjetno i evanđelje govori o smrti sinova majki udovicâ, ustvrdio je da je ljudski gledano smrt težak događaj jer čovjek tjelesno umire, podložan je raspadanju, vraća se u prah od kojeg je tjelesno sazdan. Naglasio je, međutim, da mi nismo samo tijelo i tjelesnost. U evanđeljima slušamo kako je Isus podigao pojedine ljude iz tjelesne smrti (danas smo čuli kako je uskrisio sina jedinca majke udovice u Nainu), premda je znao da će oni opet umrijeti, ali je učinio to čudo da nam objavi kako Božji pristup o našem životu i smrti polazi od činjenice da mi nismo samo i jedino tjelesna bića, nego i duhovna. Rekao je da je teško biti bolestan tjelesno, ali je još teže biti bolestan duhovno, parafrazirajući stihove pjesnika Tina Ujevića iz Svakidašnje jadikovke da je teško biti zdrav, a bolestan. Mi možemo biti biološki i tjelesno zdravi, a umrijeti na razini svoga duha, na razini jedinstvene i neponovljive osobe. Kazao je da se istinsko umiranje ne događa onda kad obolimo tjelesno – nego kad smo u svom duhu ranjeni sebičnošću, zloćom, pokvarenošću, onim što običavamo nazivati grijehom. Zapitao se da li smo na toj duhovnoj razini našeg postojanja osuđenici na smrt, ili smo u mogućnosti biti pobjednici. Odgovorio je kako je Bog u Isusu Kristu postao čovjekom upravo zato da u nama ljudima ostvari strategiju svoje pobjede nad smrću, da u našu ranjenost na smrt unese Božju ljubav, jaču od smrti. Ustvrdio je da ni medicina ni znanost ni išta drugo nije moćnije od Isusove položenosti života za nas do kraja, do u smrt.
Pozvao je nazočne da u svjetlu toga Božjeg djela promatraju nevine žrtve bačene u slatinsko-drenovačku jamu te prepoznaju da one nisu bile prepuštene zloći ubojica koji po Isusovoj riječi mogu usmrtiti tijelo, ali ne mogu nauditi duši, nego ih je zagrlila njegova pobjednička ljubav. Ukazao je na to kako je ljudski duh ispunjen mrakom, sebičnošću i zloćom razorno stanje u kojem sam zločinac postaje žrtvom zla, istaknuvši da danas u Slatinskom Drenovcu treba stoga požaliti one koji su ubijali i progonili ljude samo zato što su pripadali drugom narodu ili drugoj vjeri. Biskup je podsjetio nazočne da se nalazimo u Godini milosrđa i da su milosrđe i praštanje jedini pravi lijek za našu zloću, pokvarenost, sebičnost i ranjenost na smrt. Bog nam je kroz Isusovo srce objavio da je on velik, ne po tom što se osvećuje i ponaša po diktatu zla, nego po moći praštanja. Osveta je izraz ljudske nemoći, jer se osvetoljubivi ljudi ponašaju onako kako im diktira zlo. Naprotiv, ljudi koji praštaju i iskazuju milosrđe time svjedoče moć duha kojom se uzdižu iznad zla koje ih je pogodilo. Biskup je pozvao nazočne da na ovom mjestu pred likom Srca Isusova danas mole da im Bog dade tu moć i sposobnost duha, da ne budu duhovni slabići te se u svojim srcima grče u zlim mislima, osjećajima i osvetničkim raspoloženjima. Podsjetio je kako smo kroz svoju tešku i mučnu trinaeststoljetnu povijest pobjeđivali kad smo vjerovali Božjem milosrđu i snazi njegova Duha. To je put kojom trebamo pobjeđivati i u sadašnjim okolnostima, zaključio je biskup.
Osvrnuo se i na možebitni prigovor da praštajući i iskazujući milosrđe oslobađamo zločince krivnje za počinjeno zlo. Ustvrdio je da zločinca nikad ne smijemo poistovjećivati sa zlom koje je počinio, jer čovjek i u najgorem stanju ostaje Božje stvorenje, i on ga se nikad ne želi odreći, nego ga izliječiti od zla, pozivajući ga da prizna zlo i da se za njega pokaje. Naglasio je da želimo i trebamo doznati istinu o onima koji su činili zločine nad žrtvama u Slatinskom Drenovcu, ne da im se osvećujemo, nego da ih potaknemo na priznanje zla i kajanje, jer do onih koji ostaju zatvoreni u svojoj zloći ne može doprijeti Božje milosrđe. Rekao je da se mi ovdje ne želimo utvrđivati u podjeli između dobrih i loših, između zločinaca i njihovih žrtava, nego se s Bogom svrstati na stranu svakog čovjeka, pa i onog koji je zlo učinio, i moliti da Bog potakne srca svih da se otvore njegovoj ljekovitoj ljubavi, njegovu milosrđu i praštanju, i da na taj način izađu iz zarobljenosti negativnošću. Završavajući homiliju biskup je uputio molitvu za Domovinu koja ovih dana proživljava teške trenutke, da u pametima i srcima onih koji vode našu zemlju bude Božjeg svjetla, kako bi pronašli rješenja dostojna njih, svih nas i samoga Boga.
Na koncu misnog slavlja biskup je pozvao nazočne da ne zaborave žrtvu naše poginule braće i sestara, naglasivši kako je Isus i njima i nama danas rekao da snagom Božje ljubavi ustanemo iz onoga što je ranjeno i mrtvo, i da budu hrabri i snažni to svjedočiti i na mjestima kao što je Slatinski Drenovac. Zahvalio je svim nazočnim vjernicima i svećenicima za njihovo sudjelovanje, a osobitu zahvalnost je izrekao onima koji su pripravili sve potrebno za misno slavlje: načelniku Općine i župniku iz Čačinaca, posebno župniku iz Slatine i pjevačima, zaželjevši da Božji mir bude nad našim poginulima i u srcima svih nazočnih. (J. K.)