BISKUP ŠKVORČEVIĆ SUDJELOVAO NA PROSLAVI DUŽIJANCE U SUBOTICI

6

Požeški biskup Antun Škvorčević bio je 13. i 14. kolovoza na proslavi Dužijance u Subotici. S njim u pratnji je bio Goran Lukić, ravnatelj Biskupijksog caritasa. U predvečerje slavlja u subotičkoj Katedrali, 13. kolovoza biskup Antun je sudjelovao je na svečanoj Večernjoj molitvi. U pozdravu se osvrnuo na kratko čitanje iz Druge Petrove poslanice rekavši je da se »nalazimo na zemlji ranjenoj prolaznošću ui smrću«, ali da je utješno čuti »kako nas sv. Petar podsjeća da postoji proročka riječ koja svijetli kao svjetiljka na mrklom mjestu, a to je Isus Krist koji je ušao u našu tamu da bi u nju unio svjetlo, prihvatio smrt da bi je pobijedio“. Poručio je nazočnim vjernicima da otovre svoja srca tom Isusovu svjetlo kako bi on živio u njihovim srcima i na ovim prostorima te pobjeđivao mrak.
Sutradan, 14. kolovoza biskup Antune je predvodio svečano euharistijsko slavlje u Katedrali zajedno s mjesnim biskupom Ivanom Penzešom i svećenicima Subotičke biskupije. Homiliju je započeo govoreći o onom što se izvanjski vidi na proslavi subotičke Dužijance: mladi odjeveni u lijepe bunjevačke narodne nošnje, blagoslovljeno žito i kruna od slame pred oltarom, ophod do gradske kuće i predaja kruha Gradonačelniku, i sve to popraćeno pjesmom. Naglasio je da se iza toga izvanjskoga krije jedna dublja stvarnost, ustvrdivši da nam je naviještena Božja Riječ pomaže iščitati.
Rekao je da nam ulomak iz Knjige Sirahovre, naviješten u prvom čitanju, predstavlja otajstvenu i čudesnu činjenicu da mi postojimo i potiče da se pred tom činjenicom iznenadimo. To da mi postojimo, pojasnio je biskup, nije naša ljudska zasluga, nego Božja, i zbog toga uvijek trebamo najprije Bogu zahvaljivati. Rekao je nazočnima da je istina o njihovu postojanja na svoj način prisutna u Dužijanci, u koju su njihovi očevi i majke, djedovi i bake, utisnuli svoju vjeru, nadu, ljubav, marljivost, radost i pjesmu. Promatrajući pred oltar stavljeno žito i kruh od slame, biskup je rekao da je žito čudesno Božje stvorenje, iz kojeg kad ga bacimo u zemlju i ono umre izraste bogati plod. Otkud to da jedno pšenično zrno koje umire može donijeti plod od mnogo zrnja, i da jedan mali žir može izrasti u veliki hrast, zapitao je biskup. Odgovorio je da to nije naše, nego Božje djelo koje se svakodnevno događa oko nas, i koje nam otkriva istinu da bez umiranja nema života.
Međutim, nastavio je biskup, drugo čitanje iz poslanice Hebrejima nas upozorava da umiranje zbog naše ranjenosti zloćom, pokvarenošću i grijehom ne donosi život, nego samo ono umiranje po primjeru Isusa Krista, Početnika i Dovršitelja našega života i naše vjere, koji je iz ljubavi prema nama umro na križu, i snagom te svoje ljubavi pobijedio smrt. Spomenuo je nazočnima da su mu dobro poznate njihove nevolje na ovim prostorima, ali da unatoč teretima života i za njih vrijedi poziv pisca poslanice Hebrejima, da i oni po vjeri u Isusa Krista spoznaju kako nisu gubitnici života, nego da i oni u njemu imaju mogućnost postati pobjednicima nad smrću, ako dopuste da u njih kao jedinstvene i neponovljive osobe uđe Isusova pobjednička ljubav. Rekao je da oni na ovim prostorima, gdje žive pripadnici različitih naroda, imaju mogućnosti pobjeđivati samo ako bogatstvo svoje bunjevačke hrvatske tradicije, koje se ne trebaju sramiti, nego se njome ponositi, ne budu živjeli protiv drugih, nego iz te svoje posebnosti budu živjeli za druge, i dijelili ljepotu svoga života, svoje tradicije i svoga duha s drugima.
Za primjer umiranja iz kojeg se rađa život biskup Antun je istaknuo brak, danas više nego ikad ugrožen rastavom, koja je posljedica čovjekove sebičnosti i nespremnosti umiranja za drugoga. Međutim, ustvrdio je biskup, kad se bračni drugovi otkinu od sebe samih, i počmu živjeti jedni za druge, onda počinje djelovati ona snaga duha koja povezuje, i oni ne samo da mogu izdržati u braku, nego žive ljepotu i snagu umiranja iz kojeg se rađa život. Upozorio je da je osoba, koja u brak ulazi ne želeći u njemu umirati logikom zrna pšenice, odnosno logikom ljubavi, već unaprijed izgubila. Kazao je da je također gubitnička svaku politička, gospodarska i obiteljska strategija, koja je usmjerena protiv drugog čovjeka, i da se pobjeđuje samo strategijom koja ide u prilog drugog čovjeka, jer je to Božja strategija, koju je do kraja ostvario Isus Krist. On nam, nastavio je biskup, u današnjem evanđelju kaže da je došao oganj baciti na zemlju, i da će se zbog njega ljudi razdijeliti među sobom na one koji umiru zbog svoje sebičnosti i na one koji po primjeru njegove ljubavi umiru za drugoga. Isusov, Božji put je jedini put kojim se može doći do mira na ovim prostorima, i u ovome gradu, zaključio je biskup.
Završavajući homiliju biskup Antun je izrazio želju da se vjernici proslavom ovogodišnje Dužijance žarče opredijele za Božju istinu koja im je progovorila u stvarnosti žita i kruha, da od nje žive, i postanu ljudi moćni – ne biti jedni protiv drugih – nego jedni za druge. Naglasio je da je to blagoslovljena poruka žita i kruha, blagoslovljena poruka euharistijske žrtve koju slavimo. Istaknuo je da nije slučajno što nam je Isus rekao da uzmemo kruh, stavimo ga na oltar, jer se je Isus, pobjednik nad smrću, poistovjetio s tim kruhom, uprisutnjuje svoju žrtvu ljubavi da bih nas nahranio snagom žita koje umire i kruha koji se daje za druge, da bi života bilo. »Hajdemo se i mi ovdje danas u ovoj svetoj misi nahraniti tom Isusovom snagom, otiđimo u radosti i miru svoga srca svjedočiti i u najtežim poteškoćama života da smo se svrstali s pobjednikom nad smrću, Isusom Kristom, i da nas nikakva životna tegoba u ovom svijetu ne može iznenaditi, jer mi smo jači od svega onoga što nam se može dogoditi«, pozvao je biskup nazočne. Zamolio je Isusovu Majku, koja je mnoge ljude privela istini Božjoj ostvarenoj u Kristovoj muci i smrti na križu i u njegovoj pobjedi uskrsnuća, da moli za sudionike ovogodišnje Dužijance i prati ih na njihovu životnom putu.