HODOČAŠĆE MATURANATA KATOLIČKIH GIMNAZIJA POŽEŠKE BISKUPIJE U RIM

4

Od 22. do 28. kolovoza učenici katoličkih gimnazija iz Požege i Virovitice, koji će za nekoliko dana započeti četvrti i posljednji razred svog školovanja u tim ustanovama, boravili su na maturalnom hodočašću u Rim. S njima su bili njihovi razrednici i vjeroučitelj Marijan Pavelić. Pridružio im se i biskup Antun Škvorčević te je u srijedu, 24. kolovoza s njima sudjelovao na generalnoj audijenciji s papom Franjom na Trgu Sv. Petra. Tom prigodom on se usreo se s papom Franjom te mu predstavio požeške i virovitičke maturante, zamolivši za njih poseban apostolski blagoslov, na što je Papa odgovorio da to rado čini i da ih uključuje u svoju molitvu da ostanu vjerni Isusu Kristu. Predvečer istoga dana biskup je predvodio misno slavlje u hrvatskoj crkvi sv. Jeronima. U pozdravu je podsjetio maturante na pola tisućljeća prisutnosti Hrvata u vječnom gradu po ustanovama koje su postojale uz nacionalnu crkvu sv. Jeronima, napose na značenje Papinskog hrvatskog zavoda sv. Jeronima, te ih pozvao da se sjedine u molitvi sa svima onima koji su ovdje svjedočili pripadnost Bogu i svome hrvatskom rodu.
U homiliji biskup Antun je rekao gimnazijalcima da u Rim nisu došli tek nešto vidjeti, nego u srcu biti ispunjeni snagom vjere, napose prvokršćanskih mučenika i ljepotom mnoštva umjetničkih djela, biti time zahvaćeni iznutra u dubini svoga bića, u neponovljivost osobe, te od toga živjeti. Naglasio je da se u središtu kratkog evanđeoskog ulomka današnjeg blagdana sv. Bartola Apostola, nalazi upravo glagol »vidjeti«, kojega evanđelist koristi čak šest puta. U njemu se opisuje kako je apostol Filip nagovorio Natanaela – tako evanđelist naziva apostola Bartola – koji je iskazao određenu sumnju s obzirom na Isusa povezanu s njegovim nazaretskim porijeklom, da dođe vidjeti Isusa. Doći k Isusu i vidjeti ga, nastavio je biskup, nije tek neki fizički podatak, nego je to nutarnje čovjekovo stanje u kojem njegov pogled srca ispunjena vjerom dopire do Božje istine o njemu. Upitao je gimnazijalce do kuda seže njihov pogled, pozvavši ih da i oni poput Natanaela dođu k Isusu Kristu, jer je u njemu progovorila moć ljubavi i milosrđa jača od njihove slabosti, zloće i sebičnosti, i da dopuste da im ovdje u Rimu, osobito na svetim misama, progovori jasnoća Božje istine o njima, i da tu istinu promatraju bistrinom pogleda svoje vjere. Potaknuo ih je da, kad budu pohodili Sikstinsku kapelu u Vatikanu, upravo takvim pogledom vjere promotre Michelangelovu fresku Posljednjeg suda, na kojoj će među brojnim ljudima koji su se svrstali na stranu Isusa, suca svega svijeta, ugledati i sv. Bartola, koji u ruci drži svoju oderanu kožu, simbol njegova mučeništva i znak njegove vjernosti Isusu Kristu, te se i sami obnove u vjernosti njemu. Dodao je da lice Krista suca i gesta uzdignute ruke nije izraz srditosti, nego žalosti što su se neki ljudi opredijelili protiv njega i izabrali sljepilo, nemoć, sebičnost i zloću, koja ih odvodi u vječnu propast.
Osvrnuvši se na prvo čitanje, ulomak iz Knjige Otkrivenja, u kojem je Crkva prikazana kao stvarnost koja dolazi s neba – nebeski grad Jeruzalem, koji ima dvanaest vrata – biskup je naglasio da vrata svjedoče kako je Crkva služiteljica posvemašnje Božje otvorenosti za čovjeka u Isusu Kristu, i poziv da čovjek također bude otvoreno biće za Boga i za druge ljude. Pozvao je gimnazijalce da na ovom hodočašću provjere nisu li možda i sami postali žrtva vlastite zatvorenosti, poručivši im neka nikome ne dopuste da zatvori u sebičnost njihova mladenačka bića, osobnost, duh i srce, nego da uvijek iznova otvaraju vrata svoga srca Kristu, kako je na početku svoga pontifikata govorio sv. Ivan Pavao II., utemeljitelj naše Biskupije. Završavajući homiliju biskup je s pjesnikom poručio gimnazijalcima da ne idu maleni ispod zvijezda, nego da vjeruju kako se putem otvorenosti vrata svoga srca Bogu može stići do vječnosti.
Na koncu misnog slavlja biskup Antun je spomenuo gimnazijalcima da je rektorom ovog Hrvatskog papinskog zavoda sv. Jeronima u Rimu bio i Josip Pazman, svećenik rodom iz Pakraca, s područja sadašnje Požeške biskupije, kao i to da ovdje borave svećenici hrvatskog govornog područja koji na rimskim učilištima pohađaju poslijediplomske studije, izrazivši želju da Gospodin nekoga od gimnazijalaca pozove u svećeničku službu, i tko zna, možda netko od njih kao svećenik dođe u ovaj rimski zavod.
Sutradan, 25. kolovoza, biskup Antun je s gimnazijalcima posjetio baziliku sv. Petra u Vatikanu te je na grobu Apostolskog Prvaka slavio s njima svetu misu. Pozdravljajući ih na početku slavlja naglasio je da se nalaze na jednom od najsnažnijih rimskih mjesta, gdje je mučen i pokopan sv. Petar apostol, i gdje kršćani od davnine trajno čuvaju vjernički spomen na njega. Rekao je da se iznad Petrova groba, u bazilici uzdiže veliki oltar zvan »konfesija«, oltar ispovijesti Petrove vjere, upravo na mjestu gdje je zbog vjere u Krista podnio mučeništvo. Pozvao je gimnazijalce da u svojim mladenačkim srcima poslažu mozaik onih ljudi koji su tijekom dvije tisuće godina dolazili na ovaj grob, među njima mnogi iz Hrvatske, i da sjedinjeni sa svim njima iskažu svoju zahvalnost i odanost sv. Petru i njegovu učitelju Isusu Kristu, kojega je volio i za kojega je položio svoj život; da se svatko osobno i svi zajedno povjere zagovoru sv. Petra te kao predstavnici Požeške biskupije svi zajedno ispovjede svoju vjeru u povezanosti s cijelom Crkvom.
Započinjući homiliju biskup Antun je rekao da razlog slavlja svete mise u kripti bazilike nije prvenstveno Petrov grob, nego njegova osoba. Zato je najprije gimnazijalce podsjetio tko je bio sv. Petar: jednostavni, priprosti, nestabilni i strašljivi ribar iz Kafarnauma, kojega je Isus izabrao da bude stijena na kojoj će sagraditi svoju Crkvu, kako je rečeno u naviještenom evanđeoskom ulomku, ali konačno čovjek koji je tri puta Isusu posvjedočio da ga voli. Ta nam činjenica otkriva, nastavio je biskup, kako čovjek, da bi ga Bog izabrao, ne mora posjedovati one kvalitete i sposobnosti koje ljudi traže jedni od drugih kad s njima kane nešto poduzeti. Govoreći o Petrovim manama, biskup je upozorio na njegovu brzopletost zbog koje je jednom prigodom – onda kad je Isusa odgovarao od muke i smrti – zavrijedio da mu Isus uputi najgrublje moguće riječi i da ga nazove sotonom, jer mu nije na pameti ono što je Božje, nego ono što je ljudsko. Drugom pak prigodom, odnosno u času Isusove muke, Petar je opet brzopleto reagirao praveći se junakom, da bi tek nekoliko trenutaka kasnije Isusa zatajio, i to pred sluškinjama. Biskup je ustvrdio da, izabirući upravo takvog Petra, Isus nije pogriješio, kako to nama ljudima u prvi mah može izgledati, jer je znao da će se Petar dati odgojiti u njegovoj školi evanđelja, i da će na temelju vlastitog iskustva naučiti i iskusiti da je ljudsko slabo i nemoćno, a Božje jako i moćno, i da će na Pedesetnicu, zajedno s ostalim apostolima Petar biti zahvaćen snagom Isusova Duha, koji će ga iznutra prosvijetliti, uvesti u istinu o Isusu Kristu. Stoga će mu Isus nakon što je u Cezareji Filipovoj ispovjedio da je on „Krist, Sin Boga živoga“ kazati kako mu to nije objavilo tijelo i krv, nego Otac nebeski.
Biskup je rekao gimnazijalcima kako se ovdje na mjestu Petrova svjedočanstva vjere trebaju podsjetiti na potresnu činjenicu svog postojanja – koje je plod Božje suverene odluke da ih pozove u život – da su i oni na svoj način izabrani onda kad ih je Bog u njihovom rođenju pozvao u postojanje, baš njih, a ne neke druge. Spomenuo im je da se kao maturanti nalaze u razdoblju važnih odabira onoga što će u životu postati, upozorivši ih da će krivo izabrati, ako budu računali s onim što je samo ljudsko, ako ne budu imali sluha srca kojim će u sebi otkrivati tragove Božjih zovova i slijediti ih. Pozvao ih je da ne prezru Božji zov, nego da se usude poći Božjim putem, naglasivši da je Božji, Isusov put uvijek put trpljenja i križa, ali da on završava pobjedom uskrsnuća. Kad god je Petar u svojoj ljudskoj slabosti bio u napasti napustiti taj put, ustvrdio je biskup, Duh uskrslog Krista kojeg je primio na Duhove uvijek ga je na nj vraćao. O tom svjedoči i kršćanska predaja, zabilježena i u romanu Henryka Sienkiewicza Quo vadis kao i u istoimenoj crkvi na staroj apijskoj cesti, koja kaže da je Petar, bježeći pred progonom iz Rima, na tom mjestu susreo Isusa, koji je na Petrov upit: »Kuda ideš, Gospodine?« odgovorio da ide u Rim ponovno umrijeti za njega. Petar je odmah razumio da se i on treba vratiti u Rim, ondje podnijeti mučeništvo i umrijeti za Krista. Petrovo mučeništvo, kao i mučeništvo tolikih prošlih i sadašnjih mučenika koji su ubijani zbog vjere u Krista, dodao je biskup, nije fundamentalizam ili fanatizam usmjeren protiv drugoga, nego je ono svjedočanstvo slobode koja se opredijelila za vrijednosti života naučenih u školi evanđelja, spremnost položiti svoj za Krista i za bližnjega. Upitavši gimnazijalce za kakve će se oni vrijednosti opredijeliti, biskup ih je pozvao da ovo hodočašće iskoriste kao prigodu kako bi se iznutra ražarili i oduševili za Božju istinu i za stil života kojim je živio Isus Krist, a nakon njega sv. Petar i toliki drugi sveci i mučenici.
Zaključne misli homilije biskup je posvetio otajstvu Crkve, Isusovom voljom sagrađene na Petru stijeni i koja živi već dvije tisuće godina, ne zaslugom ljudskih organizacijskih sposobnosti, nego djelom Duha Svetoga. Rekao je da je Crkva organizam, živoga, uskrslog Isusa Krista u snazi svoga Duha kojom je pobijedio zlo i smrt, te smo mi poput udova krštenjem utkani u njegovo otajstveno tijelo, i u nama kola snaga i moć istoga Isusova Duha koji u nama održava živom čežnju za Božjim licem i ostvaruje pobjedu nad zlom smrću. Podsjetio je nazočne gimnazijalce da pripadaju hodočasničkom hrvatskom narodu, čiju je vjerničku čežnju za Božjim licem, očitavanu pred relikvijom Veronikinog rupca, uočio pjesnik Dante i u svojoj Božanstvenoj komediji napisao poznate stihove: „Poput onoga možda koji iz Hrvatske / dođe da vidi našu Veroniku / pa svojom vjekovječnom čežnjom nezasićen / kaže u misli dok se pokazuje (rubac) / ‘o Gospode moj, Isuse Kriste, pravi Bože, / tako li je, dakle, izgledalo lice tvoje’“ Kazao je također da je s ovog mjesta davne 879. godine papa Ivan VIII. blagoslovio hrvatskog kneza Branimira i njegov narod, nazvavši ga narodom svetog Petra. »Ne bojte se biti Isusovima u Katoličkoj Crkvi, i ne bojte se prihvatiti vrijednosti koje vam Crkva otkriva, za njih se opredijeliti i od njih živjeti«, poručio je biskup gimnazijalcima. Zaželio je da blagoslov, koji je papa Ivan VIII. neko  ć ovdje zazvao na hrvatski narod, siđe sada i na njih, a sv. Petra je zamolio da im svojim zagovorom pomogne da kao mladi naraštaj ostanu vjerni svojoj duhovnoj hrvatskoj baštini. Završavajući homiliju pozvao je gimnazijalce da na ovom svetom mjestu svi zajedno ispovjede svoju vjeru.