U POŽEŠKOJ KATEDRALI PROSLAVLJEN BLAGDAN SV. IVANA PAVLA II.

2

Na blagdan sv. Ivana Pavla II., pape utemeljitelja Požeške biskupije, 22 listopada svečano euharistijsko slavlje u požeškoj Katedrali predvodio je požeški biskup Antun Škvorčević u zajedništvo sa svećenicima iz središnjih biskupijskih ustanova i požeških župa. Na misnom slavlju su sudjelovali pripadnici požeške 123. brigade Hrvatske vojske u prigodi 25. obljetnice utemeljenja svoje postrojbe, kao i sudionici katoličke malonogometne lige Požeške biskupije, koji su toga dana započeli s natjecanjem.
Na početku misnog slavlja biskup je pozdravio sve nazočne, među kojima je bio saborski zastupnik Franjo Lucić i Zdravo Ronko, ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved, župan požeško-slavonski Alojz Tomašević, požeški gradonačelnik Vedran Neferović, predstavnici Hrvatske vojske i policije i drugi branitelji, »koji su prije 25 godina bili dionici osnutka 123. požeške brigade, koja je po svojim članovima, spremnima umirati za Domovinu, dala svoj veliki doprinos za našu slobodu i dostojanstvo«. Čestitao im je 25. obljetnicu osnutka brigade. Rekao je da u ovu misnu žrtvu želi uključiti sve pripadnike spomenute brigade koji su položili svoje živote, nestale ili kasnije umrle, povjeriti njezine žive pripadnike Isusovoj ljubavi koja je na križu pobijedila smrt, rekavši da je ona jedina nada naših konačnih pobjeda i smisla. S posebnim poštovanjem pozdravio je roditelje i najbližu rodbinu poginulih branitelja iz 123. požeške brigade. Izrazio je radost što se proslava ove godišnjice događa upravo na današnji dan kada slavimo blagdan sv. Ivana Pavla II., utemeljitelja Požeške biskupije, rekavši da je on volio Hrvatsku i da je tu ljubav posvjedočio tijekom svoja tri pohoda našoj Domovini, a najviše onda kad je među prvima priznao neovisnost Republike Hrvatske. Pozvao je nazočne da danas Papi kažu hvala za njegovu ljubav i pažnju prema Hrvatskoj, kao i za osnutak Požeške biskupije. Spomenuo je kako je u kripti Katedrale pohranjena njegova relikvija, »djelić njegov krvi u kojoj je kolala ljubav za Boga i čovjeka, posebno za naš hrvatski narod«, pozvavši da na svršetku svete mise vjernici pred tom relikvijom iskažu poštovanje prema papi Ivanu Pavlu II.
Homiliju je biskup Antun započeo pitanjem nazočnima znaju li zašto se dogodio rat u Hrvatskoj, dodavši da im u tom može pomoći naviještena Božja riječ. Rekao je da su dva tragična događaja u Jeruzalemu koja prikazuje današnje evanđelje, Pilatovo ubojstvo Galilejaca u predvorju Hrama i ubojstvo osamnaestero ljudi pod ruševinom kule u Siloamu, prigoda u kojoj Isus opovrgava uzročno posljedičnu povezanost između grijeha i zla koje se nekome dogodilo i upozorava da je to poziv na obraćenje živima kako ne bi svi propali, jer su jednako grješni kao i oni koji su nastradali.
Kazao je da nas Isus podsjeća kako mi ne znamo do kraja proniknuti u dubinu i nutrinu negativnih događaja i otkriti im smisao, nego ostajemo na površini i zato su onda i naši odgovori ne samo površinski nego i površni. On nas upozorava da smo uronjeni u svijet obilježen negativnošću, zlom, prolaznošću i smrću, i pritom poziva da pred tim činjenicama i pred mogućnošću vlastite propasti ne ostanemo ravnodušni i nemoćni, nego da se obratimo. Biskup je pojasnio da obratiti se znači izaći iz uronjenosti u tu negativnu dubinu našeg postojanja i stati pred Boga živoga, biti otvoreni za pozitivnu dubinu stvarnosti kojoj je ime ljubav, postati dionicima Isusove ljubavi koja je pobijedila smrt. Kazao je da je s time povezan i drugi dio današnjeg evanđelja, prispodoba o neplodnoj smokvi, u kojoj se Bog predstavlja kao silno strpljiv i milosrdan vlasnik vinograda dok očekuje da smokva donese plod. Biskup je podsjetio kako se i naš nedavni rat može tumačiti kao posljedica ljudske ranjenosti zlom, ali da je puno važnije zaustaviti se pred jednom drugom dubinom toga događaja, ljubavlju naših branitelja za slobodu i dostojanstvo, naglasivši da je ljubav moć koja pobjeđuje zlo, donosi smisao i gdje je ona prisutna ondje u konačnici pobjeđuje Bog.
Istaknuo je da o toj pozitivnoj nutarnjoj dubini našeg postojanja govori i apostol Pavao u ulomku današnjeg prvog čitanja kad Boga prikazuje kao biće koje svakom čovjeku daje milost, pojasnivši da je milost, kako nam sama riječ govori, Božja osobna naklonost prema nama, po kojoj mi postajemo mili Bogu. Vrhunac te Božje naklonjenosti nama ljudima očitovao se u Isusu Kristu. Križ Isusov nam neprestano svjedoči koliko smo mi ljudi bića mila Bogu. I kad razmišljamo o stvarnosti našeg postojanja, ne sa strane zla, nego polazeći od milosnog dara Božjega, od onoga što nam je Bog darovao u svojoj ljubavi, onda postaje razumljivo kako su naši branitelji mogli živote svoje položiti za vrijednost slobodne Domovine, da je to bio Božji dar u njima, i da oni nipošto nisu pogriješili što se nisu ravnali po nekim ljudskim mjerilima, već po onome što je u njihovu srcu bilo Božje. Ta otvorenost za Božju milost i spremnost djelovati iz ljubavi razlog je zbog kojega možemo reći da je Domovinski rat u svojoj biti bio čist i častan, i da neki pojedinačni zli čini koji su se u njemu nažalost dogodili, ne mogu dovesti u pitanje plemenitost koja je u tolikim braniteljima progovorila kao odgovor na ratno zlo u koje su bili uvučeni.
Nastavljajući razmišljati nad ulomkom iz prvog čitanja, u kojem sv. Pavao govori o mnoštvu različitih darova kojima je Bog obdario članove Isusove Crkve, koja je po tim darovima živi organizam, biskup je naglasio kako je Bog svojoj Crkvi i našem hrvatskom narodu u papi Ivanu Pavlu II. dao uistinu veliki dar. Dodao je da nam je jednako tako Bog u ljubavi naših branitelja prema Domovini dao veliki dar, te da bi bilo tužno kad bismo ga zaboravili. Potaknuo je nazočne da se usude razmišljati onako kako ih Božja riječ upućuje, upozorivši da će u protivnom olako izgubiti ono što je u njima najbolje i najplemenitije te postati žrtve ljudskih računa i obračuna, sitni pred velikim povijesnim događajima kojima su bili svjedoci i koje su i sami svojom plemenitošću i ljubavlju stvarali. Završavajući homiliju biskup je pozvao nazočne na molitvu da u sebi sačuvaju dovoljno svjetla u pameti, a još više u srcu, da mogu prosuđivati događaje ne po bilo čijem i bilo kakvom interesu, nego uvijek po dubini ljubavi, plemenitosti i dobra, po Božjem djelu u njima po kojem se dogodila i hrvatska pobjeda.
Na svršetku misnog slavlja biskup je nazočnima zaželio »da u njima ne nestane prave slike naših branitelja i prave istine o Domovinskom ratu«, ponovivši da se ta istina nalazi u onoj dubini našeg bića koje računa s Bogom, s njegovom naklonošću prema nama, s njegovom ljubavlju koja se u nama pretvara u ljubav jednih prema drugima i prema Domovini. Zamolio je sv. Ivana Pavla II. da im svojim zagovorom pomogne da budu upravo takvi. Zahvalio je svima nazočnima na sudjelovanju u ovom slavlju i zazvao na njih Božji blagoslov. Nakon što su nazočni otpjevali hrvatsku himnu »Lijepa naša«, biskup i svećenici sišli su u kriptu Katedrale, i ondje u kapeli sv. Ivana Pavla II. pred njegovim moćnikom upravili mu svoju molitvu. Potom su i ostali sudionici slavlja sišli u kriptu i osobnom molitvom izrazili zahvalnost sv. Ivanu Pavlu II., i preporučili se u njegov zagovor.