MISA ZA HRVATSKE BRANITELJE POGINULE NA NOVLJANSKOM BOJIŠTU

3

Na lokalitetu »Trokut« kod Novske požeški biskup Antun Škvorčević slavio je 29. listopada svetu misu za hrvatske branitelje koji su poginuli na novljanskom ratištu od 1991. do 1995. godine. S njime su koncelebrirali svećenici Novljanskog dekanata na čelu s dekanom Milanom Vidakovićem, župnikom novljanske župe sv. Luke Evanđelista te Jozom Zorićem, dekanom Pakračkog dekanata i župnikom u Lipiku.
Pozdravljajući brojne sudionike slavlja biskup je rekao kako zajedno s njima osjeća svu težinu zla koje se dogodilo prije 25 godina, i koje je ostavilo trag i u ovom dijelu naše hrvatske Domovine, ali da još snažnije osjeća plemenitost i ljepotu onoga čina ljubavi koji je očitovan u spremnosti tolikih naših branitelja da se žrtvuju za našu slobodu.
Rekao je da se zajedno sa svim sudionicima slavlja želi osloboditi zla što nas iznutra porobljuje, i u srcu probuditi osjećaje topline, zahvalnosti i ljubavi za sve naše branitelje koji su poginuli na ovom prostoru. S posebnim poštovanjem pozdravio je roditelje i rodbinu poginulih branitelja, pozvavši ih da svoje najmilije, kao i sve ono što je u njima teško i mučno, povjere u ovoj svetoj misi Isusu Kristu, da on – pobjednik nas smrću – u njihova srca unese svoje svjetlo i mir.
U homiliji biskup je najprije rekao kako nam naviještena Božja riječ želi pomoći da zlo koje su se prije 25 godina ovdje dogodilo razumijemo onako kako ga vidi Bog, da svjetlom njegove riječi proniknemo u dublje dimenzije našeg postojanja, i da po Isusovu oltaru, na kojem obnavljamo žrtvu njegove muke, smrti i uskrsnuća, i u nama pobjedi snaga njegove punine života. Upozorio je da bi nam se u protivnom moglo dogoditi da tim događajima pristupimo tek nekim našim ljudskim površnim pogledom, koji ne pruža zadovoljavajuće odgovore na naša najtemeljnija životna pitanja i ponižava. Kazao je da nismo došli na novljanski „Trokut“ slijedeći trag zla koje je počinjeno, nego tragom dobra i plemenitosti naših hrvatskih branitelja, te se na njem i sami želimo ispuniti dobrotom, svjetlom, mirom i dostojanstvom. Ustvrdio je da je upravo to snaga i poruka onih koji su položili živote za nas, za našu Domovinu i za našu slobodu.
Svoju polazišnu misao biskup je proširio tumačenjem evanđeoskog ulomka o prvom mjestu na gozbi, zapitavši nazočne koje mjesto u našim mislima i društvenoj javnosti pripada našim branitelja, i da li im oni dodjeljuju ono isto mjesto koje im je dodijelio Bog. Rekao je da nas ova Isusova prispodoba – premda se u prvi mah može učiniti da se bavi pitanjem lijepog ponašanja – želi potaknuti da se zapitamo kamo i mi pripadamo i koje je naše konačno mjesto, cilj prema kojem težimo. Rekao je da mi sami sebi ne možemo udijeliti smisao života, ali da poput Isusa možemo izabrati posljednje mjesto, krenuti putem kojim se postiže cilj. Pojasnio je da je Sin Božji, postavši čovjekom i prihvativši umrijeti za nas, izabrao posljednje mjesto da bi svima nama dodijelio prvo mjesto, uzdigao nas u puninu života. Isus nas poziva da odbacimo ono prvo mjesto na koje nas stavlja naša sebičnost, pohlepa, ranjenost prolaznošću i smrću, te tako ostajemo ukopani u nemoć. Pozivajući nas da zauzmemo posljednje mjesto, Isus nas potiče da se stavimo u službu drugoga, budemo moćni ljubavlju. Tvrdnju da ljubav uvijek zauzima zadnje mjesto biskup je pojasnio primjerom majke koja zato što voli svoju djecu, uvijek ih stavlja na prvo mjesto, a ona sama ostaje na zadnjem mjestu. Posljednje mjesto iz ljubavi prema djeci ispunja majku najvećim smislom.
Primijenivši to na branitelje, biskup je rekao da su oni izabrali posljednje mjesto kad su pošli na prvu crtu obrane. No, po spremnosti umirati za svoju obitelj, za slobodu i dostojanstvo svoje Domovine, očitovali su pobjedničku moć duha kojoj je ime ljubav, ustvrdio je biskup. Na svoj način sjedinili su se tako s Isusom Kristom koji je iz ljubavi prema ljudima sebe stavio na posljednje mjesto kad je pošao na križ, izvojevali su pobjedu ne samo ovdje na zemlji, već i za vječnost. Pozvao je nazočne da se obnove u Božjoj isitni o nama, da smo bića duha koja potpomognuta Božjom milošću imaju mogućnost živjeti za druge u braku, u obitelji, u društvu, i na taj način pobjeđivati. Pozvao ih je također da zahvale braniteljima što su u onim teškim ratnim vremenima osluškivali svoje srce i u njemu prepoznali Božji govor da se isplati stati na zadnje mjesto i izložiti svoj život za druge.
Osvrnuvši se na naviješteni ulomak iz Poslanice Filipljanima, biskup je podsjetio kako je u naše srce duboko upisana Božja istina da nismo stvoreni za nešto sitno, prolazno i u konačnici za smrt, te čeznemo za onim što nam samo Bog može darovati, čime nas samo on može ispuniti. Pozvao je nazočne da se svojom vjerom ukorijene u Božji svijet, u njegovu ljubav koja je u Isusu Kristu progovorila i pobijedila smrt, dodavši da u tom smislu sa sv. Pavlom možemo reći kako je naša tjelesna smrt dobitak jer po njoj odlažemo raspadljivost i prelazimo u puno zajedništvo vječnog života. Istaknuo je da zbog toga istinu o našim braniteljima najbolje vidimo kad ih promatramo u Božjem djelu, ostvarenu u Isusu Kristu. Potaknuo je nazočne da o njima uvijek razmišljaju u koordinatama Božje ljubavi te na mjestima zla kao što je novljanski „Trokut“ uvijek ispovijedaju kako zadnju riječ nema zlo, nemoć duha, nego pobjednička moć ljubavi.
Završavajući misno slavlje biskup Antun je svim nazočnima zahvalio za trenutke sabranosti koje su posvetili našim braniteljima, što su molili s njima i za njih. Roditeljima i rodbini poginulih branitelja zaželio je da im Božja blizina i svjetlo budu utjeha, te na sve nazočne zazvao Božji blagoslov.