SVETKOVINA SVIH SVETIH U POŽEGI

6

Na svetkovinu Svih Svetih, 1. studenoga požeški biskup Antun Škvorčević predvodio je središnje euharistijsko slavlje na glavnom požeškom groblju sv. Ilije. S njime su koncelebrirali župnici i župni vikari požeških župa kao i svećenici iz središnjih biskupijskih ustanova. Na početku misnog slavlja biskup je pozdravio nazočne svećenike, časne sestre i brojne vjernike, podsjetivši da danas slavimo općinstvo svetih koje ispovijedamo u Vjerovanju, jedinstvo između zemaljske i nebeske Crkve kojem pripadamo mi živi i svi kršteni koji su preminuli.

U homiliji biskup je spomenuo kako ovih dana čujemo u javnim medijima da mnogi za Sve Svete žele posjetiti grobove „onih koji više nisu s nama“. Istaknuo je da smo se danas okupili na ovom groblju upravo zato da bismo posvjedočili kako su naši pokojnici s nama, ne na fizički, nego na duhovni, puno kvalitetniji način. Kazao je da nas naviještena Božja riječ želi uputiti u tu dublju razinu našeg postojanja. Polazeći od ulomka drugog čitanja iz Prve Ivanove poslanice, biskup je ustvrdio da se stvarnost zagrobnog života može spoznati i usvojiti ako se poznaje Boga, a da se Boga poznaje vjerom. Usporedio je vjeru sa sunčevom svjetlošću koja je ovoga poslijepodneva obasjala okupljeno mnoštvo, rekavši da kao što nam ona omogućuje jasno vidjeti svijet oko sebe, tako vjera obasjava naš razum, a još više srce, te vidimo stvarnost dublje i realnije nego kad je gledamo samo tjelesnim očima.
Povezao je tu tvrdnju s prvim čitanjem iz Knjige Otkrivenja, objasnivši da sv. Ivan upravo tim pogledom vjere promatra cilj prema kojem je usmjereno sve stvoreno i smisao koji povijesti daje Isus Krist, te tako dohvaća onostranu dubinu svega postojećeg, za razliku od fizičke razine stvarnosti koju vide tjelesne oči ili razum znanstvenim putem. Upozorio je na opasnost da zloća, pokvarenost i sebičnost pomrače ljudski duh te čovjek tada govori iz stanja u kojem se ne vidi. Spomenuo je da nas sv. Ivan u današnjem drugom čitanju uvjerava kako vjera prepoznaje čovjeka kao dijete Božje, a u svjetlu Isusova djela, pobjede nad smrću spoznajemo što će on konačno biti te tako postajemo ljudi čiste nade kao što je čist Bog. Na tom obzoru biskup je progovorio o svetosti, rekavši da ona nije nešto anakrono, što ne pripada suvremenom čovjeku, jer je ona kvaliteta života, punina za kojom i danas čeznemo, za koju smo stvoreni a koju nam daruje Bog. Ustvrdio je da samo po svojoj stvorenosti pozvani na svetost, da smo u krštenju već postali svetima jer nas je Isus Krist snagom svoje pobjedničke ljubavi istrgnuo iz ropstva grijeha i smrti i poveo putem punine života, ali da svojim ponašanjem to trebamo svjedočiti. Pozvao je nazočne da u duhu današnje zborne molitve najprije zahvale Bogu što ih je pozvao u život i što im je u Isusu Kristu pristupio snagom svoga milosrđa koje nas oslobađa zarobljenosti grijehom i smrću, te nas zagovorom svetih obilno obasiplje svojim darovima i pomogne da u skladu s njima živimo.
Rekao je kako je Isus u današnjem evanđeoskom ulomku ocrtao svetost kao put blaženstava, sâm je njime hodio za vrijeme svoga zemaljskog života kako bismo ga nasljedovali. Pozvao je nazočne da se otrgnu od modela života koji čovjek sam sebi kroji na mjeru svoje sebičnosti i prolazne moći, i da se živeći po modelu blaženstava uzdignu na kvalitetniju razinu postojanja. Istaknuo je kako se u prvi mah čini da se put Isusovih blaženstava ne isplati, ali da nam primjer tolikih svetaca svjedoči kako se tim tegobnim putem stiže do punine i smisla života. Tu istinu biskup je potkrijepio pripovijetkom koju je nedavno pročitao o čovjeku koji je s dva magarca pošao u trgovinu kupiti sol i spužve. Na jednoga je natovario vreću soli, a na drugoga vreću spužvi. Magarac s vrećom soli na leđima s mukom se i teško kretao, dok je onaj natovaren spužvama s lakoćom nosio svoj teret. Međutim, dok su prelazili široku i duboku rijeku, spužve su se brzo natopile vodom i postale tako teške da se magarac utopio. Drugom pak magarcu voda je malo pomalo rastopila sol tako da je on oslobođen teškog tereta s lakoćom prešao na drugu stranu rijeke i spasio se. Biskup je potaknuo nazočne da kao ljudi blaženstava imaju hrabrosti prihvatiti težinu siromaštva, žalosti, nepravde, progona i bilo kojeg druge nevolje, znajući da se tim putem stiže do punine života, kraljevstva Božjeg. Podsjetivši sudionike slavlja da su se okupili pod križem koji je podignut u spomen našim braniteljima, biskup je rekao da su oni obranili slobodu i dostojanstvo domovine ne laganim i lagodnim putem, nego spremnošću na žrtvu sve do položenosti vlastitog života, i da mukotrpnost tako stečene slobode obvezuje. Završavajući homilije uputio je molitvu svetima da oni, koji su postigli puninu života, mole za nas i s nama da ih ne izdamo na našem životnom putu, u našem sadašnjem hrvatskom trenutku.
Pri svršetku svete mise biskup je predvodio molitvu odrješenja za pokojne i blagoslova grobova a slavlje je završilo pjesmom „Kraljice neba, raduj se“.