SPOMEN SV. HUBERTA U POŽEŠKOJ KATEDRALI

7

Na spomendan Sv. Huberta, zaštitnika lovaca, 3. studenog u požeškoj Katedrali biskup Antun Škvorčević, u zajedništvu sa svećenicima iz središnjih biskupijskih ustanova i iz katedralne župe Sv. Terezije Avilske, predvodio je misno slavlje za članove Lovačkog saveza Požeško-slavonske županije, koji su tom prigodom hodočastili u Katedralu u godini Izvanrednog jubileja milosrđa. Sa zastavama svojih društava lovci su kroz Sveta vrata u svečanoj procesiji ušli u Katedralu, gdje ih je na početku misnog slavlja biskup pozdravio i čestitao im spomenda sv. Huberta, njihova svetog zaštitnika, rekavši da večeras zajedno s njima želi Bogu zahvali za ljepotu prirode, taj veliki Božji dar, ali i za sve što kao ljubitelji prirode čine njegujući odnos poštovanja prema stvorenom svijetu i jednih prema drugima. Osobito im je zahvalio za pažnju koju iskazuju hodočasnicima na hodu u voćinsko svetište, 21. kolovoza, rekavši da se tim svojim dobročinstvom i oni uključuju u spomenuto hodočašće.
Homiliju je biskup započeo pitanjem na što nas to ljudi poput sv. Huberta, koji je živio u davnom 8. stoljeću, mogu nadahnuti i u čemu nam mogu biti primjer, odgovorivši da je, unatoč tome što su nam mnoge pojedinosti iz njegova života nepoznate, jedno sigurno: Hubert je Boga, Isusa Krista, susreo u prirodi ili po prirodi. Rekao je da je čudesno ono što se dogodilo sa sv. Hubertom, poželjevši da se isto to dogodi sa svakim od nazočnih, i da svatko od njih nutarnjim osjetilom srca i duše u stvarnosti oko nas osjeti Božju dubinu i širinu. Ustvrdio je da nas sv. Pavao u ulomku iz prvog čitanja poučava upravo tome kad kaže da kršćansko polazište u promatranju stvarnosti nije tjelesno, opipljivo i materijalno, nego da kršćanin stvarnost oko sebe promatra s Isusovih polazišta koja su duhovne naravi. Pojasnivši da je svako polazište u čijem je središtu interes utemeljeno na sebičnosti, biskup je sebičnost definirao kao svedenost, skučenost čovjeka na sebe samoga, iz koje on ne može prodrijeti u dubinu stvarnosti. Rekao je da je Sv. Hubert, nakon što je jednom u šumi susreo jelena s križem među rogovima, za polazište s kojeg je promatrao sebe i stvarnost oko sebe odabrao Isusa Krista. Odgovor na pitanje koje je to Isusovo polazište, biskup je pronašao u današnjem ulomku iz dragocjenog 15. poglavlja Lukinog evanđelja, u kojem se govori o tome kako čovjek može izgubiti stvari koje posjeduje, ali i samoga sebe, i postati biće izgubljeno u samome sebi i u prirodi, izgubljeno za sadašnjost i za vječnost. Ustvrdio je da razlog te čovjekove izgubljenosti leži u njegovoj ranjenosti sebičnošću, zloćom, pokvarenošću, prolaznošću i smrću, naglasivši da ga iz tog stanja izgubljenosti može izvući jedino Isus Krist prodorom duha svoje ljubavi koja pobjeđuje smrt. Rekao je da nas sv. Hubert uči da priroda postaje izgubljena po izgubljenom čovjeku, koji joj pristupa sebičnošću, ustvrdivši da ekološka zagađenost nije samo činjenica materijalne, kemijske naravi, nego i duhovne. Čovjek čiji je duh obuzela sebičnost je izgubljen čovjek, i po njegovu djelovanju i priroda postaje izgubljena. Naglasio je kako je Isus došao potražiti i izliječiti upravo ono što je u nama izgubljeno. To izlječenje čovjekove izgubljenosti nazvao je obraćenjem, rekavši da je ono razlog za radost. »Kad se mi toliko radujemo pronalasku izgubljene životinje ili stvari, koliko li se više Bogu raduje obraćenju izgubljenog čovjeka«, ustvrdio je biskup, pozvavši nazočne da provjere što to u njima vapi za obraćenjem, i da svoju sebičnosti, zloću i pokvarenost u ovoj godini milosrđa predaju u milosrdne Božje ruke. Podsjetio je nazočne da je milosrđe moćno svojstvo Božjega duha, rekavši da kad čovjek tom moćnom Božjem svojstvu povjeri svoju nemoć, Bog preokreće njegovu izgubljenost u zdravo stanje duha.
Završavajući homiliju biskup je uputio molitvu sv. Hubertu da svojim zagovorom pomogne nazočnima da i oni neprestano ozdravljaju snagom neizmjernog Božjeg milosrđa i da ozdravljeni lijekom Božjeg milosrđa pristupaju jedni drugima i prirodi. Na svršetku misnog slavlja biskup je predsjedniku Lovačkog saveza i svim članovima poželio da se po ovom misnom slavlju još više učvrste u međusobnom druženju i zajedništvu te na sve njih zazvao Božji blagoslov.