OBLJETNICA SMRTI BISKUPA JOSIPA SALAČA U DARUVARU

Prigodom godišnjice smrti pomoćnog zagrebačkog biskupa Josipa Salača rodom iz Daruvara, požeški biskup Antun Škvorčević predvodio je 19. prosinca svetu misu u daruvarskoj župnoj crkvi Presvetog Trojstva u zajedništvu sa svećenicima Pakračkog dekanata na čelu s dekanom Jozom Zorićem. Pozdravljajući nazočne rekao je vjernicima kako mu je drago što su se okupili u svojoj daruvarskoj župnoj crkvi kako bi iskazali zahvalnost biskupu Josipu Slaču koji je umro prije 41 godinu.
Spomenuo je da će se možda netko zapitati: „Ima li smisla sjećati se toga čovjeka?“ Protumačio je kako je Salač po nacionalnosti bio Čeh, a vjerom pripadao Isusu Kristu i njegovoj Crkvi u našoj Hrvatskoj domovini, da je svojom vjernošću Bogu postao čvrsta karika, ugrađena u naše hrvatsko duhovno zdanje, na koga se moglo osloniti u teškim vremenima.
U homiliji biskup je podsjetio kako je znakovito što se smrti biskupa Salača spominjemo u predbožićno vrijeme te nam sveta čitanja pomažu bolje razumjeti i njega i nas same. Istaknuo je da su čudesna rođenja Samsona i Ivana Krstitelja od majki nerotkinja poveznica između prvog čitanja i evanđeoskog odlomka. Upravo ta čudesna rođenja svjedoče kako je Bog kadar iz neživotnog stanja, iz groba, podići život. Ona žena koja u starom svijetu nije mogla roditi zbog poodmakle dobi ili što je ostala djevica bila je prezirana jer je bila isključena iz suradnje s Bogom na novom životu, nije mogla biti sustvarateljica. Stoga porod dviju nerotkinja ima višestruko značenje.
Biskup je potom protumačio kako Crkva redovito ne slavi zemaljski rođendan nekog sveca, nego dan njegove smrti, prijelaz s ovoga svijeta u vječnost smatra konačnim rođenjem, „dies natalis“ te da se u tom smislu spominjemo i dana smrti biskupa Salača. Rekao je da bismo o biskupu Josipu mogli nizati datume iz njegova života, ali to ne bi bilo svrsishodno jer bi poput svećenika Zaharije iz današnjeg evanđelja ostali nijemi pred Božjom istinom o nama, pred puno dubljim dimenzijama njegova života. Stoga je pozvao nazočne da upravo putem vjere, promatraju njegov život koji se počeo ostvarivati u krštenju, kojim je on ušao u Božji svijet. Spomenuo je kako je Salač u svojoj mladosti planirao život bez svjetla vjere. U određenom trenutku krsna milost je oživjela njegovu vjeru te je sebe i svijet počeo gledati i mjeriti Božjim kriterijima. Dogodilo mu se ono o čem govori sv. Augustin s obzirom na Ivana Krstitelja. Bio je gorostas, planina, snažan lik ali to se nije moglo prepoznati dok ga nije obasjalo svjetlo, Isus Krist. Biskup je protumačio kako se Salač kad je počeo sebe pormatrati očima vjere, svjetlom Isusovim odlučio postati svećenik, te je u progonstvu i u poteškoćama shvaćao kako mu se isplati biti vjeran do kraja, uvjeren da će biti pobjednik u njegovoj ljubavi na križu. Potaknuo je nazočne da nasljeduju njegov put, da obasjani svjetlom Isusovim gledaju životne nevolje te vjernošću Bogu budu pobjednici. Biskup je homiliju završio riječima sv. Augustina koje je biskup Josip kao duhovnik u Bogosloviji volio ponavljati: „Augustine, ako su mogli ovi i ove biti sveti, kako ne bi mogao i ti“, potaknuvši nazočne da svoj život i sudbinu povjere Božjoj ljubavi, budu mu vjerni te i njihova smrt bude nebeski rođendan „dies natalis“, vječni Božić.
Nakon popričesne molitve okupljeni su izmolili molitvu Trećeg biskupijskog euharistijskog kongresa te uskliknuli geslom Euharistijske godine „Krist danas i uvijeke, naša nada“. Biskup je potom zahvalio župniku Ivanu Nikoliću, njegovim suradnicima i svima prisutnima što su svojim sudjelovanjem u euharistijskom slavlju iskazali poštovanje preminulom biskupu Salača te ih je potaknuo da ga i dalje pamte u molitvi i zahvalnosti. Po svršetku svete mise biskup Škvorčević se zajedno sa svećenicima Pakračkog dekanata uputio na daruvarsko groblje te se na grobu biskupa Salača pomolio za njegovu dušu, položio cvijeće i upalio svijeće.