Blagoslov nove fresko-slike u zagrebačkoj crkvi sv. Antuna

197

Na obljetnicu Svetkovine posvete župne crkve sv. Antuna Padovanskoga u Zagrebu, 24. studenoga požeški biskup Antun Škvorčević predvodio je svečano euharistijsko slavlje i blagoslovio novu fresku »Sv. Antun Padovanski u slavi«. Na početku misnog slavlja  gvardijan fra Tomislav Glavnik pozdravio je biskupa, fra Miljenka Hontića, generalnog asistenta Reda franjevaca konventualca za srednju Europu, fra Martina Jakovića, vikara Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca i domaćeg župnika te petnaestak drugih svećenika. Iz Samostanske kronike gvardijan je pročitao prikaz svečanosti posvete crkve koju je prije 33 godine na današnji dan prevodio sluga Božji kardinal Franjo Kuharić te je predstavio novu fresku sv. Antuna. Biskup je zahvalio na izrazima dobrodošlice, pozdravio nazočne te izrazio radost što je večeras s njima, podsjetivši  da ovo slavlje nije nešto što mi činimo, nego uskrsli Gospodin, pobjednik nad smrću, obnavlja za nas svoju žrtvu s  križa i poziva nas da na svetkovinu Obljetnice posvete ove časne crkve postanemo njezinim dionicima. Istaknuo je da slavlje ima posebno značenje i zbog toga što blagoslivljamo novu fresku sv. Antuna Padovanskog u svetištu crkve iznad glavnog oltara.

U homiliji, govoreći o izgradnji i posveti ove crkve prije trideset i tri godine, ustvrdio je da crkvene građevine imaju svoj smisao po tome što se vjernici  u njima okupljaju i izgrađuju u živi Božji hram, o kojem govori sv. Petar u današnjem drugom čitanju. Naglasio je kako je izvanredno važna činjenica što postoji svaki od nas, i to ne slučajno, nego kao biće koje je smislila i pozvala u život ljubav Božja. Kazao je kako iz svog iskustva znamo da kao Božji projekt još nismo u potpunosti ostvareni i dovršeni, te u dubini bića osjećamo da ono što sada živimo nije ono pravo. Rekao je da je čežnja za drugačijim, punim životom u nas upisao sam Bog, te  mi radi toga nismo zadovoljni sa samima sobom i sa stvarnošću oko nas. Spomenuo je kako je Dostojevski tvrdio da čovjek nije zatvoreni životni sustav poput mrava i pčela u kojima je sve do u tančine programirano, nego biće duha, otvoreno za neizmjerno i vječno. Pripomenuo je, kad ne bi postojala mogućnost čovjekova dovršenja, njegov život bi imao manje smisla od života pčela i mrava.

No, Bog nam je u Sinu svome Isusu Kristu, koji je položio život za nas posvjedočio da se do vlastitog dovršenja dolazi životom za druge. Isusov »za nas« je moćna Božja ljubav koja je sišla među nas, i otvorila nam mogućnost da u njegovu uskrsnuću i uzašašću postanemo dionici dovršenoga Božjeg svijeta. Sveti Antun je jedan od veličanstvenih uzora kako se posvemašnjom otvorenošću i predanjem Isusu Kristu i njegovoj ljubavi postiže puna razina života, koju nazivamo svetost. Govoreći o svetosti kao o uzdignutosti u ono što je drugačije od zemaljskog života ranjenog zlom i smrću, biskup je ustvrdio da su svi ljudi pozvani na svetost upravo stoga što svi čeznu za drugačijim, boljim svijetom od ovoga. Mi ne možemo dospjeti do punine i dovršenja života drugim putem, osim ispunjenošću Onim koji je jedini svet.

Biskup je spomenuo kako posvetiti neku građevinu za crkvu znači također izdvojiti je od ostalih mjesta, učiniti je drugačijom, prostorom Božje prisutnosti u kojem čovjek vjerničkom sabranošću i otvorenošću srca postaje ispunjen blizinom, onostranošću, a po euharistijskom slavlju dionikom dinamizma Isusove ljubavi na križu. Kao što je crkva sv. Antuna dovršena u svojoj gradnji jer su njezini graditelji postupali po projektu njezina arhitekta Denzlera, poručio je biskup nazočnima, tako će i njihovi životi biti dovršeni samo ako budu postupali po Božjem projektu, ostvarenom u Isusu Kristu.

Tumačeći važnost blizine druge osobe za naš život, biskup je podsjetio nazočne na iskustvo malog djeteta koje se osjeća najbolje u naručju svoje majke, a odrasli u blizini osobe koja ih voli i oni nju, po kojoj su duboko međusobno povezani, ukorijenjeni u neke duhovne dimenzije života koje im daju sigurnost. Ustvrdio je da je životna blizina takve osobe važnija i od materijalnih dobara, napose u bolesti i smrti. Istaknuo je kako pojedinci, ispunjeni blizinom Isusa Krista, međusobno duboko povezani njegovim Duhom tvore zajedništvo živog organizma, Crkve, Tijela Kristova te da se u zgradi crkve ostvaruje ta živa Crkva. Rekao je da je sv. Antun bio duboko zahvaćen Isusom Kristom, nošen dinamizmom njegova Duha bio ugrađen u Crkvu, te mi, u kojima se ostvaruje ta ista snaga Isusove prisutnosti, napose u svetoj misi i pričesti postajemo povezani sa svima koji su Kristovi, pa i sa sv. Antunom, živimo pripadnost zajedništvu svetih.

Na temelju prvog čitanja iz Knjige o Makabejcima, biskup je upozorio na Antiohovo pogansko oskvrnuće jeruzalemskog hrama, na nastojanje Židova da ga očiste i ponovno posvete za mjesto Božje prisutnosti. Kazao je kako se Isus u današnjem evanđelju, istjerujući trgovce iz hrama, također zauzeo za njegovu svetosti i Božju blizinu u njemu. Biskup je istaknuo kako se oskvrnuće čovjeka kao hrama Duha Svetoga na različite načine događa danas u potrošačkom načinu života.  Istaknuo je važnost crkve kao posvećenog mjesta u kojem Crkva svojim služenjem omogućuje i za suvremenim ljudima, razorenim ljudskim hramovima da u svetoj ispovijedi budu očišćeni snagom Božjeg milosrđa a u svetoj pričesti ispunjeni Isusovom blizinom, njegovom ljubavlju jačom od zla i smrti. Izrazio je uvjerenje da će novoizrađena fresko slika sv. Antuna u ovoj crkvi pomoći vjernicima da idu putem sveca svega svijeta, odupru se izazovima suvremenog poganstva, te žive duboku povezanost s Isusom Kristom u njegovoj Crkvi. Čestitao je braći franjevcima i svim nazočnim vjernicima svetkovinu Obljetnice posvete crkve kao i postavljanje nove freske sv. Antuna.

Nakon homilije biskup je blagoslovio novu fresku „Sveti Antun Padovanski u slavi“, dimenzija 10,5 X 8,7 metara na zidu svetišta iznad glavnog oltara, koju je izveo akademski slikar Tihomir Lončar, gdje je do sada stajala slika sv. Antuna, poliptih slikara Ljube Babića. Na svršetku svete mise župnik fra Martin Jaković uputio je nazočnima zahvalu za sudjelovanje na slavlju, napose biskupu Antunu, darujući mu sliku sv. Antuna, djelo slikara Lončara, repliku nove freske.