Sprovod svećenika Pavla Primorca u Požegi

1039

Svećenik Požeške biskupije Pavle Primorac, koji je nakon duge bolesti preminuo 22. studenog u Općoj županijskoj bolnici u Požegi u 43. godini života i 19. godini svećeništva,  pokopan je 24. studenog na Groblju sv. Ilije u Požegi. Sprovodne obrede predvodio je požeški biskup Antun Škvorčević uz asistenciju osamdesetak dijecezanskih i redovničkih svećenika, pokojnikovu rodbinu i mnoštvo vjernika. Na početku obreda biskup je kazao nazočnima da ovim ispraćajem želimo svećeniku Pavlu iskazati poštovanje i zahvalnost za sve ono što je kao čovjek i svećenik nastojao činiti tijekom svoga kratkog ovozemaljskog života. Izrazio je suosjećanje njegovoj majci Miri i ostaloj rodbini, svećenicima požeškog Prezbiterija i svima koji za njim tuguju. Povjerio ga je moćnoj Isusovoj ljubavi koja je na križu pobijedila smrt, a nazočne je pozvao da im u trenutku kršćanskog oproštaja od preminulog svećenika nadahnuće bude naviješteni evanđeoski ulomak.

Na temelju evanđelja o smrti Lazarovoj biskup je u homiliji istaknuo kako je njegova sestra Marta postavila točnu dijagnozu kad je Isusu rekla da njezin brat ne bi umro da je on bio ondje. Spomenuo je da nema lijeka za smrt, ali da ondje gdje je Isus Krist prisutan svojom ljubavlju, pobijeđena je smrt. Ustvrdio je da je svećenik Pavle već u krštenju bio zagrljen Isusovom blizinom, a u sakramentu svetog Reda još dublje bio je upriličen Isusu Kristu, i da je u svom svećeničkom služenju nastojao živjeti od te Isusove blizine, te je izrazio uvjerenje da ga je ta blizina Isusova pratila i na prijelazu s ovoga svijeta, te da je to nada i utjeha ovog oproštaja.

Biskup je potom podsjetio na određene podatke iz života, školovanja i pastoralnog djelovanja svećenika Pavla. Rođen je 27. veljače 1975. godine u Novoj Gradiški od oca Drage i majke Mire r. Matić. Osnovnu školu i srednju Ekonomsku školu pohađao je u Požegi. Nakon mature godine 1993. stupio je u Bogoslovno sjemenište u Zagrebu a teologiju je studirao na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje je diplomirao 1998. Za đakona je zaređen 5. srpnja 1998. a đakonski praktikum vršio u Župi sv. Terezije Avilske u Požegi i potom u Župi sv. Josipa u Slatini. Za svećenika je zaređen u požeškoj Katedrali, 26. lipnja 1999. Bio je imenovan župnim vikarom u Župi sv. Luke Evanđelista u Novskoj. Godine 2003. preuzeo je upravu Župe Podgorač, a potom je 2008. imenovan za župnog suradnika u Župi Velika. Radi narušenog zdravlja od godine 2013. djeluje kao pastoralni suradnik u Župi sv. Leopolda Mandića u Požegi.

Biskup je spomenuo kako s to suhi podaci iz života svećenika Pavla, ali da im je on u jednom razgovoru dodao neke svoje iskustvene dimenzije. Posvjedočio je kako je njegov život jedna vrsta bljeska, koji je u mladenačkoj dobi doživio kad je kao odgojeni agnostik i humanist prvi puta ušao u crkvu na svetu misu,  i slično obraćenju sv. Pavla, iz temelja promijenio svoj život te otpočeo živjeti u tijesnom zajedništvu s Kristom. Taj ga je bljesak odveo najprije u zagrebačko Bogoslovno sjemenište i na Teološki fakultet, a onda i u požešku Katedralu na svećeničko ređenje. Istaknuo je da je svećenik Pavle svoju vjerničku i svećeničku dušu napose očitovao u pisanju polemičko-apologetskih članaka i kolumni za različite tiskovine i web portale, od kojih su neki sabrani i objavljeni u tri njegove knjige: »Dim sotonin«, »Prezrena nježnost« i »Relativizam i sebedarje«,  a rado je pisao članke i za glasilo Požeške biskupije »Zajedništvo«, kojem je bio član uredničkog vijeća. Dao se na pisanje, kako je sâm obrazložio,  jer je u dubini svoje duše osjećao kako ne može ostati ravnodušan pred aktualnim crkvenim i društvenim događajima, već da mora na njih reagirati iz zdrave perspektive Crkve. Potom je biskup kazao: „Velečasni Pavle nosio je višegodišnji teret bolesti s posebnom strpljivošću, hrabro nastojeći oko svoga liječenja, uvijek pun optimizma u ozračju obiteljskog doma i u dubokoj povezanosti s majkom Mirom, u zajedništvu s braćom svećenicima. Tko ga je pratio kroz sve to vrijeme mogao je zapaziti kako ga je trpljenje oplemenilo, mjerila vrednovanja života produhovilo, njegova očekivanja učinilo realnima, pomoglo živjeti svećeništvo kao poseban dar. Kad sam ga prije nekoliko dana posjetio zadnji puta u bolnici rekao mi je da se ne boji smrti jer se posvema predao Bogu.“ Znakovito je da je svećenik Pavle preminuo na spomendan sv. Cecilije, zaštitnice crkvene glazbe i pjevanja te je biskup istaknuo: „Ostavio je svoju gitaru u roditeljskom domu, odložio svoje smrtno tijelo, da bi u slavi gdje odjekuje pjesma pobjednika postao dionikom one ljepote koju nam je Isus Krist priskrbio svojom mukom, smrću i uskrsnućem.“ Biskup je završio homiliju riječima: „Hvala ti, svećeniče Pavle, za sve dobro što si učinio u svojoj Požeškoj biskupiji kao član njezina Prezbiterija! Oslobođen prolaznosti i smrti, neka ti je vječni mir u  neizmjernoj radosti vječnog Očeva zagrljaja. Počivaj u Božjem miru.“

Potom je Tomislav Petranović, župnik Župe Sv. Jeronima u Zagrebu, uputio preminulom svećeniku Pavlu riječ oproštaja i zahvalnosti u ime svećenika njegove generacije. U ime župljana Župe Sv. Nikole u Podgoraču, gdje je vlč. Pavle pet godina vršio službu upravitelja župe oproštajni govor je izrekla gospođa Marija Varga. Nakon što su na svršetku sprovodnih obreda nazočni otpjevali »Kraljice neba«, biskup je u ime svećenika Pavla zahvalio svima koji su mu tijekom zemaljskog života bili dobri, osobito njegovoj majci Miri te osoblju požeške Opće županijske bolnice koje ga je njegovalo u bolesti i u posljednjim danima ovozemaljskog života. Pozvao je nazočne da svećenika Pavla pamte srcem koje je povezano s Bogom u molitvi te na sve njih zazvao Božji blagoslov.

Nakon ukopa, biskup Antun je predvodio misu zadušnicu u župnoj crkvi sv. Leopolda Mandića u Požegi, u zajedništvu s domaćim župnikom Jozom Jurićem i brojnim drugim svećenicima. U homiliji podsjetio je nazočne kako svakodnevno pripovijedamo o našim pokojnima, kažemo da su umrli, i ništa više dalje ne znamo, osim što osjećamo tugu zbog njihove fizičke odsutnosti. Pored toga, prepričavamo jedni drugima događaje kojih se sjećamo iz njihova života. Isus u Evanđelju, a to čini i sv. Pavao u ulomku prvog čitanja uvode nas u dublju istinu o smrti. Naime, Isus Krist, Sin Očev, postavši čovjekom umro je i uskrsnuo »za nas«, ljubavlju jačom od smrti uspostavio je novo stanje čovječanstva s obzirom na smrt te ona više nema posljednju riječ. Krštenjem smo postali dionicima toga stanja, u dinamizam Duha koji je on uspostavio. Svećenik Pavle je svojom vjerom, otvorenošću duha, krštenjem, sakramnetom svetoga Reda bio u komunikaciji s Isusom Kristom, i u njemu je živjelo ono što je Isus pokrenuo svojom pobjedom nad smrću, osobito kad je slavio svetu misu. Zato je Isus Krist jedini pravi argument i s obzirom na njegovu smrt. Pozvao je nazočne da tu istinu u ime svećenika Pavla ispovjede u ovoj svetoj misi, a u svetoj pričesti se uključe u dinamizam Isusove pobjede, koju je – nadamo se – on u punini ugledao. Zamolio je Gospodina da preminulom svećeniku udijeli u vječnosti uživati ono što je ovdje  u sakramentima slavio, a nazočne je potaknuo na molitvu kako bi i oni jednog dana bili dionici punine božanskog života. Poželio im je da s ovog misnog slavlja ne odu tužna srca zbog smrti svećenika Pavla, nego utješeni i ispunjeni nadom vječnog života.

Na kraju mise zadušnice župnik Jozo Jurić zahvalio je svima koji su pomogli u organiziranju sprovoda svećenika Pavla te koji su sudjelovali u ovoj svetoj misi.