Treća korizmena kateheza: “…i pođoše za Njim…”

169

3. susret, 9. ožujka 2018.

…i pođoše za Njim…

Da riješimo odmah na početku – Isus je zahtjevan. Slijediti Isusa – jest zahtjevno. Reći išta drugo bila bi slatkorječivost i podilaženje tvojim i mojim osobnim malim prohtjevima i zahtjevima. Odlučiti odazvati se njegovu pozivu i ‘prodati sve i poći za njim’ kamo god te to povelo u tvojim ljudskim prilikama, tj. kamo god te On poveo – ne traži ništa drugo do maknuti pogled sa sebe i usmjeriti ga k Njemu, Učitelju. Ne moraš biti niti mlad niti star kako bi znao da je to teško i – zahtjevno. Čak i prvotno oduševljenje, svjedočenje o Učiteljevoj vlasti i snazi riječi te čudesnim znakovima, brzo može izbljedjeti pred jednostavnim ljudskim pitanjem koje su i apostoli postavili Učitelju: “Evo, mi sve ostavismo i pođosmo za tobom. Što ćemo za to dobiti?” (Mt 19,27).

Ni ti ni ja vjerojatno nismo drukčiji. Nevolje i progonstvo zbog Riječi (v. Mk 4,17), strah da će te ismijati ako nekome povjeriš da ti je Učitelj postao broj jedan u životu, brige koje te zaokupljaju, zavodljivost bogatstva i ostale požude koje nas u svijetu snalaze (v. Mk 4,18), strah jer moraš ostaviti sve, čak ‘prodati’, da bi pošao za Njim… lista se može činiti poduljom, gotovo koliko je velik i sam ljudski ego.

Želiš li mijenjati svijet, svoju obitelj, popraviti društvo i mijenjati Crkvu mladenačkim buntom i zahtjevnošću koju samo mladi imaju, razotkrivati licemjerje i skidati lažne osmijehe, ozdravljati bolesne i proročki tješiti – ti to možeš! Učitelj i tebe poziva. Da, i ti mu trebaš. Baš kao i one prve koje je pozvao, i tebe poziva ili, još bolje, izaziva: „Vjeruj mi da je meni sve moguće. Vjeruj mi da sa mnom možeš sve jer dubine čuva moja milost.“
Upoznati vlastite dubine i karakter, mane i slabosti, priznati svoje želje, predati svoje planove, odustati od svojih ideja, uvidjeti opterećenost materijalnim stvarima, priznati navezanost na osobe ili stvari, prihvatiti vlastitu grešnost i nesavršenost, prestati se stidjeti sebe ili odbaciti oholost – zahtjevno je. Traži napor, samoću, tišinu, napuštanje onoga što smatraš sigurnošću, izlazak iz uhodane svakodnevice. Nekada se to čini poput izlaska iz egipatskog ropstva – već si umoran i iznemogao od stalnog začaranog kruga u kojem se vrtiš, ponuda koja je pred tobom izgleda kao sjajna prilika da se konačno makneš i kreneš u novu budućnost – no, nakon kolebanja i oklijevanja do trenutka zanosnog polaska u Obećanu zemlju, počinješ shvaćati da je pred tobom put. Put na kojem, doduše, nisi sam, ali sam moraš učiniti napor koračanja.

Koračanje je to koje može biti pognute glave, očiju usmjerenih u pustinju i pijesak, žeđ i glad, neprestana pitanja i preispitivanja, nestrpljivost. Koračanje koje ostaje slijepo na Učiteljevu pratnju, znakove i obećanja…

A može biti i koračanje koje će, unatoč povremenim teškoćama, pa i opasnostima pustinje, izbjeći fatamorgane jer će biti poput mladića Timoteja kojemu Pavao piše pismo ohrabrenja i bodrenja: „…u skladu s proroštvima nekoć nad tobom izrečenima: na njih oslonjen, bij boj plemeniti imajući vjeru i dobru savjest…“ (1 Tim 1,18-19). Piše mu još i neka se vježba u pobožnosti (v. 1 Tim 4,7), neka se jača milošću u Kristu Isusu (v. 2 Tim 2,1), neka se spominje Isusa Krista, uskrsla od mrtvih (v. 2 Tim 2,8), ostane u onome u čemu je poučen i čemu je vjeru dao, svjestan od koga je sve poučen i da od malena poznaje Sveta pisma koja su vrsna učiniti ga mudrim na spasenje po vjeri, vjeri u Kristu Isusu (v. 2 Tim 3,14-15).

Timotej je mladić kojemu je povjerena služba upravljanja i vođenja jedne zajednice. Ne znamo kakav je bio i je li imao slabosti i mana. Pavao ga hrabri, tješi, daje mu upute, podsjeća ga, moli za njega sjećajući se njegovih suza, ali mu i piše jednu predivnu rečenicu: „Nitko neka ne prezire tvoje mladosti, nego budi uzor vjernicima u riječi, u vladanju, u ljubavi, u vjeri, u čistoći.“ (1 Tim 5,12) Mladi to mogu! Ti to možeš! Zašto? „Jer nije nam Bog dao duha bojažljivosti, nego snage, ljubavi i razbora. Ne stidi se stoga svjedočanstva za Gospodina našega…“ (2 Tim )

Sjeti se ovog trena Timotejevih suza, Petrovog „Grešan sam čovjek, Gospodine!“, pa obećanja i zatajenja, svih grešnika, bludnica, bolesnika, opsjednutih… svi su oni našli sebe kada su našli Njega. Gledajući Njega, vidjeli su Oca; slušajući Njega, čuli su Očev glas: „Ne boj se! Samo vjeruj!“ U konačnici, sjeti se Tome, koji shrvan tugom i boli ne vjeruje da je Učitelj živ i da slijedi nastavak puta, ali sada s velikim P.

I tvoj život ima jedan veliki P – kao Poziv. „Učitelj je ovdje i zove te!“ I kaže ti da ni tebe, kao ni tolike prije tebe, neće ostaviti samog/samu. Dao ti je svoga Duha koji ti doziva u pamet sve što je On rekao.