Hodočašće svećenika Đakovačko-osječke crkvene pokrajine u Staru Gradišku

321

Prigodom 10. obljetnice utemeljenja Đakovačko-osječke crkvene pokrajine, biskupi, svećenici i đakoni Đakovačko-osječke nadbiskupije te Srijemske i Požeške biskupije, u ponedjeljak prije Nedjelje Dobrog Pastira, 16. travnja hodočastili su u Staru Gradišku, kako bi očitovali svoju zahvalnost svećenicima koji su u komunističko vrijeme ondje tamnovali. Uz biskupa domaćina Antuna Škvorčevića, sudjelovali su Đuro Hranić, đakovačko-osječki nadbiskup i metropolit, Marin Srakić, đakovačko-osječki nadbiskup u miru, Đuro Gašparović, srijemski biskup a pridružio im se i križevački nadbiskup Nikola Kekić sa skupinom svojih svećenika. Hodočasnici su se najprije okupili u župnoj crkvi Sv. Mihaela Arkanđela na molitvu Trećeg časa, koju je predvodio domaći biskup Škvorčević. On je u pozdravu izrazio  radost što su se prigodom 10. obljetnice utemeljenja Đakovačko-osječke crkvene pokrajine, a u pripravi za Nedjelju Dobrog Pastira, na hodočašću u Staroj Gradiški – mjestu zatvorskog progona, poniženja i stradanja brojne svećeničke braće – okupili zaređeni službenici Đakovačko-osječke nadbiskupije te Srijemske i Požeške biskupije. Rekao je da ovim hodočašćem progonjenim svećenicima želimo iskazati poštovanje i zahvalnost, te očitovati radost što po riječima sv. Petra možemo s njima biti „zajedničari Kristovih patnjâ“. Podsjetio je nazočne da su komunističke vlasti 1948. godine odredile rušenje starogradiške župne crkve sv. Mihaela Arkanđela, prisiljavajući utamničene svećenike da u tom sudjeluju. Zbog toga je Stara Gradiška kroz šezdeset godina bilo bez ikakva kršćanskog znaka, a za vjernička okupljanja služila je župna kuća u nedalekim Uskocima. Također ih je podsjetio da je na spomen svećenicima robijašima 2010. godine, kad se slavila Svećenička godina, izgrađena nova crkva Sv. Mihaela Arkanđela, a pokraj nje Memorijal, prostor trajnog molitvenog spomena na njihovu vjernost Bogu, Crkvi i narodu. Biskup je dodao: „Dok se spominjemo naše svećeničke braće, u mislima i molitvi su nam i svi hrvatski rodoljubi koji su tijekom komunističkog vremena nedužno tamnovali u Staroj Gradiški kao i u Domovinskom ratu kada su srpske vlasti držale ovdje zatvorene brojne hrvatske vojnike i civile. S raspoloženjem iskrena žaljenja za zlo naneseno nedužnim ljudima, iskazujemo poštovanje i žrtvama svih  naroda, svjetonazora i vjera, srpskim vladikama i svećenicima, Židovima i Romima, utamničenima u starogradiškom zatvoru i obližnjem jasenovačkom logoru u vrijeme totalitarnih sustava XX. stoljeća“.

Nakon kratkog svetopisamskog čitanja iz Knjige otkrivenja u okviru molitve Trećeg časa, biskup Škvorčević je u homiliji rekao kako nas sv. Ivan podsjeća da postoje oči i uši vjere kojima se vidi i čuje Prvoga i Posljednjega, Živoga, koji ima ključeve smrti i podzemlja, koji bijaše mrtav, a sada živi u vijeke vjekova. To je Isus Krist, koji svojom smrću i uskrsnućem daje smisao svakoj patnji i nepravdi. Zahvalio je Isusu Kristu što je većina utamničenih svećenika u Staroj Gradiški imala te oči i uši vjere, te su u molitvenoj povezanosti s njime postali pobjednici. Pozvao je nazočne da iskrenim kajanjem i molitvom očiste svoj pogled na svećeničke i druge žrtve ovog mjesta teških stradanja, da one ožive u njihovu čistom pamćenju, kako nas je snažno potaknuo utemeljitelj Požeške biskupije sv. Ivan Pavao II. svojom inicijativom čišćenja povijesnog pamćenja i spomena mučenika prigodom Velikog jubileja 2000., koja se ovdje u Staroj Gradiški i Jasenovcu obnavlja svake godine u petak prije nedjelje Cvjetnice. Također ih je pozvao na molitvu za vlastitu vjernost Isusu Kristu, Crkvi i poslanju koje im je povjereno. „Isus Krist nam se uvijek očituje u svojoj otajstvenoj paradoksalnosti: Toliko drugačiji od nas kao Bog, a tako blizak, dobrohotan i strpljiv u svojoj muci i smrti, zajedno s nama u našim patnjama. On pomaže da nam se srce otvori istini o nama samima i o drugima. Svaki pokušaj osude bilo koga zbog zla koje je počinjeno postaje u njegovoj blizini ponizna molitva za oprost svima, napose nama samima, jer smo suodgovorni za mnoga zla“. Biskup Antun je naglasio da „takav susret s Isusom Kristom mijenja način gledanja na osobnu i opću povijest u kojoj usred zla otkrivamo snažne tragove Božje prisutnosti, sjeme dobra, skriveno, ali stvarno, čiji puni rast očekujemo s nadom i strpljivošću. Ponovio je da „u Isusovu križu i u njegovoj pobjedi nad zlom i smrću pronalazimo smisao patnje i poniženja ubijene i utamničene braće svećenika, ali i naših vlastitih patnja, naše uzdignuće i pobjedu po vjernosti svome Učitelju. Neka nas Gospodin snagom svoga Duha oslobodi od svake površnosti i ravnodušnosti, osposobi da u požrtvovnosti i vjernosti budemo potpuno i do kraja njegovi“, zaključio je homiliju biskup Antun.

Nakon molitve Trećeg časa svi sudionici hodočašća uputili su se u obližnju Mjesnu dvoranu gdje ih je dočekao i pozdravnu riječ uputio Velimir Paušić, načelnik starogradiške Općine. Uslijedilo je izlaganje pod naslovom „Tamnovanje svećenika u starogradiškom zatvoru“, koje je održao dr. Jure Krišto s Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu.

Potom su se hodočasnici, odjeveni u misno ruho, okupili ispred ulaza u zgradu nekadašnjeg zatvora, gdje su biskupi predvodili pokornički čin. Krenula je procesija prema Memorijalu svećeničkim žrtvama pokraj župne crkve. Po dolasku na memorijalni prostor biskup Antun je podsjetio na značenje svećeničkog Memorijala, protumačivši veliki mozaik Uskrslog Krista od stakla, koji je na vanjskom dijelu crkvene apside izveo umjetnik Tihomir Lončar s prepoznatljivim licima određenih zatvorenika, među kojima i kasnijeg đakovačkog biskupa Ćirila Kosa, te zagrebačkih pomoćnih biskupa Josipa Salača i Mije Škvorca. U kompoziciji mozaika nalazi se i popis imena utamničenih svećenika, časne braće i bogoslova. Potom su trojica svećenika iz Đakovačko-osječke nadbiskupije te Srijemske i Požeške biskupije predvodili ispit svećeničke savjesti, koji je zaključen molitvom svih nazočnih za utamničene svećenike. Procesija je zatim nastavila put u crkvu, gdje je pokraj oltara postavljena svećenička svijeća, čiji žar plamena označuje toplinu bratske zahvalnosti zasužnjenoj braći svećenicima u starogradiškom zatvoru, a na oltar položena knjiga s popisom njihovih imena.

Slijedilo je euharistijsko slavlje koje je predvodio nadbiskup i metropolit Đuro Hranić. U homiliji nadbiskup se najprije osvrnuo na naviještenu riječ u Djelima apostolskim da je đakon „Stjepan pun milosti i snage činio velika čudesa i znamenja u narodu“. Naglasio je da se na Stjepanovu primjeru danas nadahnjuju biskupi, svećenici i đakoni Đakovačko-osječke crkvene pokrajine o 10. obljetnici njezina utemeljenja, na svom prvom zajedničkom hodočašću, na mjesto stradanja, progona, poniženja, prezira, mučenja  i mučeništva svećenika i bogoslova, žrtava komunističkog režima, koji su tamnovali u starogradiškom zatvoru, nakon  što su „bili osuđeni na smrt ili na višegodišnje tamnovanje samo zato što su vjerno vršili svoje svećeničko i redovničko poslanje u Katoličkoj Crkvi, ili su voljeli svoj narod i svoju domovinu“. Podsjetio je nazočne da je „u spomen na ubijenog starogradiškog župnika Ferdu Maretića, na brojnu pogubljenu braću te druge nedužne žrtve, sjedinjene s otajstvom Kristove muke i smrti, uz pomoć osobnih novčanih priloga i nas svećenika hrvatskoga roda, sagrađena ova nova župna crkva sv. Mihaela Arkanđela“. Ustvrdio je da su svjedočanstvo i žrtva zatočenih svećenika izazov za mlađu generaciju svećenika koji danas ne žive u represivnom totalitarnom sustavu nasilne ateizacije, ali žive u raskršćanjenom sekulariziranom društvu u kojem su Crkva i svećenik simboli natražnosti i neprosvijećenosti te kočničari društvenog razvoja.

Na temelju dopisa Franje Kosa, brata đakovačkog biskupa Ćirila Kosa, koji je kao svećenik tamnovao u starogradiškom zatvoru, upućenog Izvršnom vijeću Sabora tadašnje Narodne RH, i u kojem je pobijao lažnu tvrdnju komunističkih vlasti da ona svećenike ne progoni i ne zatvara zbog njihove vjerske službe, nego zbog njihova navodnog proustaškog djelovanja, nadbiskup Hranić je posvjedočio kakvim su se sve nečasnim sredstvima komunističke vlasti služile da lažno optuže svećenike i osude ih na dugogodišnje robijanje. „Zatočeni svećenici su ovdje u zatvoru bili ucjenjivani i mučeni. Jedan dio ih je ovdje u zatvoru bio ubijen i pokopan; neki su odavde bili prebačeni u druge zatvore te su ondje poumirali; dio tih svećenika je umro od posljedica torture u zatvoru, sasvim brzo ili nešto kasnije nakon otpuštanja iz zatvora. Represijom i nasiljem od njih su tražili da potpišu ulazak u svećenička staleška udruženja ili da će biti barem simpatizeri udruženja, a za uzvrat su im obećavali slobodu ili pomilovanje. Vjernost komunističkom režimu procjenjivala se prema kontaktima, svjedočanstvima i iznuđenim optužbama na račun nadbiskupa Stepinca“. Međutim, naglasio je nadbiskup Đuro, „najveći broj svećenika se herojski držao, te su se svojom vjernošću Bogu i Crkvi – kao i prvomučenik Stjepan – pokazali kao uistinu hrabri pastiri“. Ustvrdio je da su neki od njih „pravi mučenici, koji zaslužuju da se potrudimo kako bi i oni, uz bl. kardinala Stepinca i bl. Miroslava Bulešića prispjeli do časti oltara“.

Osvrnuvši se zatim na naviješteni evanđeoski ulomak, nadbiskup Hranić je rekao nazočnima da im Isus danas u ovoj spomen crkvi u Staroj Gradiški poručuje neka ne rade za hranu propadljivu, nego za hranu koja ostaje za život vječni. Još im je kazao da ih Isus poziva da ne ostanu na razini obavljanja službe, očekivanoga, propisanoga, obveznoga, minimuma, nego da se uzdignu na razinu osobnog zajedništva s Kristom Gospodinom iz čega proizlazi i osobno poistovjećenje s njegovim poslanjem. Poručio im je da im Isus želi pomoći da se kao pastiri njegova svetog naroda izdignu iznad pukog zadovoljavanja svojih materijalnih potreba, kako bi mogli činiti djela Božja, i biti vjerni Isusu Kristu. „Djelo je Božje osobni susret s Isusom kao Osobom, s utjelovljenim Sinom Božjim po kojemu i za kojega je sve stvoreno, koji je izvor i uvir cjelokupne stvorene stvarnosti, koji ljubi mene i čitav svijet, koji je iz ljubavi umro za nas, koji je mene osobno i svu moju braću – prezbiterij kojemu pripadam – pozvao i snagom sakramenta svetog reda suobličio sebi“, zaključio je nadbiskup Đuro.

Nakon popričesne molitve slijedio je čin povjere Isusovoj Majci nazočnih biskupa, svećenika i đakona. Na svršetku misnog slavlja biskup Antun je u ime utamničenih svećenika starogradiškog zatvora i u svoje osobno ime nazočnima zahvalio za sudjelovanje, kao i povjerenstvu na čelu s Ivicom Žuljevićem koje je pripravilo cjeli program. Rekao je da su ovim hodočašćem i molitvom na neki način starogradiškim uznicima vratili oduzeto svećeničko dostojanstvo, istaknuvši da su ga upravo sadašnji i budući svećenici pozvani čuvati. Izrazio je uvjerenje da su ih na ovom hodočašću pohranili u svoje svećeničko srce, i da će za njih moliti. Osobitu zahvalnost izrekao je nadbiskupu i metropolitu Đuri Hraniću što je prihvatio da spomen desete obljetnice Đakovačko-osječke metropolije započnemo upravo hodočašćem svećenika i đakona u Staru Gradišku. Prije završnog misnog blagoslova nadbiskup Đuro Hranić je zahvalio domaćem biskupu Antunu Škvorčeviću i njegovim suradnicima na vrsnoj organizaciji ovog hodočašća i spomen slavlja.

Prigodni tiskani vodič pomogao je starogradiškim hodočasnicima da u cijelom programu mogu aktivno sudjelovati.