Đakonsko ređenje u požeškoj Katedrali

338

U nedjelju, 9. rujna u požeškoj Katedrali biskup Antun Škvorčević predvodio je misno slavlje pod kojim je zaredio za đakone Mateja Filipovića iz Župe sv. Marije Magdalene u Sopju i Tomislava Dokozu iz Župe sv. Leopolda Mandića u Požegi. U uvodnoj riječi biskup je rekao brojnim okupljenim vjernicima da je ovo dan radosti Požeške mjesne Crkve, jer su dvojica njezinih mladića odgovorila na Božji poziv, krenuli putem svećeništva i dospjeli do trenutka kad ih Crkva po biskupovu služenju prima među zaređene službenike. Pozdravio je ređenike, a zatim svećenike na čelu sa župnicima župâ iz kojih oni dolaze. S posebnom zahvalnošću pozdravio je nazočne poglavare i bogoslove Međunarodnog crkvenog kolegija »Sedes sapientiae« u Rimu José Huerta i Randi Bouquerina, gdje su ređenici proboravili tri godine, potom rektora Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa u Zagrebu Anđelka Košćaka, roditelje i druge članove obitelji ređenika, kao i sve nazočne vjernike iz njihovih župa. Pozvao je sudionike slavlja da otvore prostore svoga vjerničkog srca i postanu dionicima događaja koji je Bog pokrenuo u dvojice ređenika.
U homiliji, na, biskup je podsjetio nazočne na činjenicu da ljudi unatoč fizički zdravih ušiju i jezika mogu dospjeti u stanje duhovne gluhoće i nijemosti za Božju stvarnost u njihovim srcima. Kazao je da u Hrvatskoj ima mnogo ljudi koji nemaju osjećaja za dubinu i širinu života, nesposobnih prepoznati Božje djelovanje u njima i u svijetu. Međutim, nastavio je biskup, ima i onih koji svojom budnošću duha čuju iskonske Božje zovove, osjećaju ih kao svoje i znaju o njima govoriti. Ustvrdio je da se među takve ljude ubrajaju i dvojica ređenika, koji u svom srcu nisu ostali neosjetljivi za Božji poziv da krenu putem nasljedovanja njegova Sina Isusa Krista, nego su razgovarali s njime jezikom srca, i stavili se u službu njegova djela ljudskog spasenja. Pozvao je sudionike slavlja da mu se pridruže u zahvaljivanju Isusu Kristu što nas u Hrvatskoj ne ostavlja gluhima i nijemima za višu razinu postojanja, nego nas i po dvojici kandidata za đakonat ohrabruje da u buci svijeta čujemo i ne ostajemo nemoćni opredijeliti se za Božje djelo. Kandidatima za đakonat je poručio kako će u ređenju biti opunomoćeni da u snazi Božjega Duha ljudima naviještaju Božju riječ i istinu o njima. Podsjetio ih je da taj dar nose u krhkim, glinenim posudama, kako je govorio sv. Pavao, te je stoga pozvao prisutne vjernike da trajno mole za njih kako taj dar ne bi svojim ponašanjem obezvrijedili ili izdali, kao što se to dogodilo s nekim svećenicima u posljednje vrijeme. Upozorio je kako je lakše druge kritizirati i osuđivati, ali da to nikome ne pomaže, i da je mnogo bolje molitvom i na druge načine pomoći svećenicima da budu ono na što ih je Bog pozvao. Biskup je progovorio i o obvezama koje đakoni svojim ređenjem preuzimaju. Podsjetio ih je da postaju službeni molitelji Crkve po svakodnevnoj molitvi časoslova, da im je povjereno naviještanje Božje riječi, te da su ređenjem uključeni (inkardinirani) u konkretnu mjesnu požešku Crkvu kako bi ona imala stabilan broj službenika za izvršavanje evanđeoskog poslanja. Biskup je pozvao ređenike da radosno i odvažno prihvate obveze koje im Crkva povjerava svetim ređenjem.
Na svršetku misnog slavlja biskup je novozaređenim đakonima čestitao na onome što su postali po Svetom redu. Čestitao je njihovim roditeljima, rodbini i prijateljima, a njihovim poglavarima, kako onima iz Zagreba, tako onima iz Rima, zahvalio za njihov odgojni doprinos. Pozvao je nazočne da se raduju s njima, i da mole za njihovu vjernost Isusu Kristu u službi koju su primili, te je na njihovo đakonsko služenje zazvao Božji blagoslov.