Svetkovina Gospodinova Uzašašća u požeškoj Katedrali

Na svetkovinu Gospodinova uzašašća, 30. svibnja večernje euharistijsko slavlje u požeškoj Katedrali predvodio je biskup Antun Škvorčević, okružen svećenicima iz središnjih biskupijskih ustanova i Župe sv. Terezije Avilske. U pozdravu je kazao vjernicima kako danas, četrdeseti dan nakon Uskrsa slavimo Isusovo uzašašće, u kojem je čovjek uzdignut u puno zajedništvo Božjeg života, istaknuvši da je ono temelj nade da će se na svakome od nas ostvariti isto otajstvo, te je pozvao nazočne da ga se spomenu sa zahvalnošću.
U homiliji biskup je kazao da je impresioniran velikim i skupim znanstvenim nastojanjima da čovjek sve savršenijim tehničkim sustavima prodre što dalje u svemir i da otkrije ima li života na drugim planetima ili je zemlja središte života a čovjek njegov vrhunac. Kazao je kako je u Isusovu uzašašću na nebo čovjek premostio najveće udaljenosti, stigao u nebo, koje nije prostor nego osoba, puno udioništvo u božanskom životu. Poručio je nazočnima da je u Isusu Kristu dokinuta daljina između neba i nas na zemlji. Njegovom mukom i smrću – kako nam svjedoči današnje drugo čitanje i evanđelje – oduzeta je snaga grijehu i smrti, koji nas udaljuju od Boga. U Isusu Kristu dosegli smo najveće visine našeg postojanja, odrasli na razini „biti“, poručio je biskup okupljenim vjernicima te ih je pozvao da i oni poput učenika, koji su svjedočili Isusovo uzašašću na nebo, iskažu zahvalnost Gospodinu klanjanjem i blagoslivljanjem. Naglasio je izazovnu činjenicu da se već dvije tisuće godina ostvaruje nalog što ga je Isus, uzlazeći na nebo, ostavio svojim učenicima: da idu po svem svijetu i propovijedaju Evanđelje. Isus Krist je i danas prisutan među nama te smo s njime uzrasli do one razine do koje je on izrastao u nama snagom svoga Duha. Kad Isus Krist u nama raste, i mi rastemo do neba, ustvrdio je biskup.
Govoreći o ulomku prvog čitanja iz Djela apostolskih, ustvrdio je kako su učenici tek nakon primanja Duha Svetoga mogli u potpunosti shvatiti Božju strategiju o čovjeku, odnosno pravu narav Isusova poslanja, da on nije došao uspostaviti zemaljsko kraljevstvo u Izraelu, nego Božje kraljevstvo u otkupljenom svijetu. Poručio je nazočnima da Isusovo uzašašće na nebo ne shvaćaju kao Isusov odlazak nekamo daleko, zbog čega ga više nema među nama, nego je oduzet našem pogledu, postao skriven našim tjelesnim očima, ali po djelovanju svoga Duha ostao prisutan među nama do svršetka svijeta. Naglasio je da je uskrsli Krist prisutan među nama po riječi Evanđelja kojom vodi dijalog s nama i podsjeća nas na Božji projekt o nama ljudima. Prisutan je po našoj zajedničkoj molitvi, kao i po djelatnoj ljubavi koju iskazujemo malenima i siromašnima, a vrhunac njegove prisutnosti ostvaruje se na sakramentalni način u svetoj misi. Pozvao je nazočne da se obnove u vjeri u Isusovu prisutnost među njima, kao i u vjeri da će ih on oslobođene okovanosti zlom, grijehom i smrću primiti k sebi u nebesko zajedništvo, da i oni s njime postanu dionici one punine vječnog života za koju su stvoreni po Božjem naumu.
Na svršetku misnog slavlja biskup je rekao nazočnima, dok se suvremeno čovječanstvo muči kako raketama i svemirskim brodovima doći što dalje i dublje u svemir, neka oni s Isusom Kristom u snazi njegova uskrsnuća i uzašašća, moću Duha Svetoga trajno ulaze sve više i sve dublje u puno zajedništvo Božjeg života. Rekao je kako ih je Isus u ovoj svetoj misi pridružio tom zajedništvu. Poželio je da im ono bude snaga i zalog nade da nikad ne zdvajaju nad osobnim i društvenim situacijama, nego uvijek iznova vjeruju njegovoj pobjedi nad smrću, i svemu onome što je učinio za nas.