Sedamnaesta nedjelja kroz godinu (28.07.2019.)

22

LECTIO

Prvo čitanje: Knjiga Postanka, 18, 20-21.23-32

²⁰ U one dane reče Gospodin: »Velika je vika na Sodomu i Gomoru! Grijeh je njihov pretežak! ²¹ Idem dolje da vidim rade li zaista kako veli tužba što je do mene stigla pa da znam.«
/Oni ljudi krenu odanle prema Sodomi./ ²³ Abraham je još stajao pred Gospodinom pa se primače bliže i reče: »Hoćeš li iskorijeniti i nevina s krivim? ²⁴ Možda ima pedeset nevinih u gradu. Zar ćeš uništiti mjesto radije nego ga poštedjeti zbog pedeset nevinih koji budu ondje? ²⁵ Daleko bilo od tebe da takvo što učiniš: da ubijaš nevina i kriva pa da i nevini i krivi prođu jednako! Daleko bilo od tebe! Zar da ni Sudac svega svijeta ne radi pravo?« Na to reče Gospodin: ²⁶ »Ako nađem u gradu Sodomi pedeset nevinih, zbog njih ću oprostiti cijelomu mjestu.«
²⁷ Abraham će opet: »Ja se, evo, usuđujem govoriti Gospodinu, ja, prah i pepeo! ²⁸ Da slučajno bude nevinih pet manje od pedeset, bi li uništio sav grad zbog te petorice?« On odgovori: »Neću ga uništiti ako ih ondje nađem četrdeset i pet.« ²⁹ I dometnu Abraham: »Ako ih se ondje možda nađe samo četrdeset?« odgovori: »Neću to učiniti zbog četrdesetorice«. Abraham će opet: ³⁰ »Neka se Gospodin ne ljuti ako nastavim. Ako ih se ondje nađe možda samo trideset?« Odgovori. »Neću to učiniti ako ih ondje nađem samo trideset.« : ³¹ I opet će Ahraham: »Još se usuđujem govoriti Gospodinu. Ako ih se možda ondje nađe samo dvadeset?« Odgovori: »Neću uništiti grada zbog te dvadesetorice.«
³² Nato će Abraham: »Neka se Gospodin ne ljuti ako progovorim još samo jednom. Ako ih je slučajno ondje samo deset?« Odgovori: »Neću ga uništiti zbog te desetorice.«

Riječ Gospodnja.

Prizor je povezan s onim prethodnim o gostoljubivosti kod hrasta Mamre (u Hebronu): u 22. retku, koji je u liturgijskom čitanju izostavljen, još uvijek se govori o »onim ljudima« i jednom »Gospodinu«. Njemu se Abraham obraća, pokazujući da je, osim što je »naš otac u vjeri« i uzor gostoljubivosti, također i naš veliki zagovornik.
Abraham moli Gospodina za Sodomu. Priziva se na ono Božje svojstvo – »pravednost« – što može biti mač sa dvije oštrice: protiv grješnika ili u korist nevinih. Imajući u vidu da je grad nedjeljiva cjelina, pravednost se može zazivati protiv grješnika, i zbog njih dati pogubiti i nekolicinu nevinih. Abraham pak zaziva pravdu za nevine da zadobije oproštenje za one druge. Rezultat je spasenje cijeloga grada. Abrahamov izbor se temelji na prijateljstvu s Bogom koji ga naziva »svojim ljubimcem/prijateljem« (Iz 41, 8; Jak 2, 23), koji zauzvrat više puta može Boga nazivati svojim »Gospodinom« (rr. 27.30.31.32) i može mu se šest puta smjelo obraćati pogađajući se s njime: »Usuđujem se« (rr. 27.31.). Bog mu obznanjuje svoje planove: »Zar da sakrivam od Abrahama što ću učiniti?« (Post 18, 17) a Abraham zna da u Boga, premda je »sudac svega svijeta« milosrđe prevladava nad pravednošću, zbog čega, pozivajući se baš na pravednost, zaziva milosrđe. Tako Abraham pokazuje da je ne samo prijatelj Božji, nego i ljudi za koje se zauzima.

Drugo čitanje: Poslanica Kološanima 2, 12-14

Braćo!
¹² S Kristom suukopani u krštenju, u njemu ste i suuskrsnuli po vjeri u snagu Boga koji ga uskrisi od mrtvih. ¹³ On i vas, koji bijaste mrtvi zbog prijestupâ i neobrezanosti svoga tijela, i vas oživi zajedno s njime. Milostivo nam je oprostio sve prijestupe, ¹⁴ izbrisao zadužnicu koja propisima bijaše protiv nas, protivila nam se. Nju on ukloni pribivši je na križ.

Riječ Gospodnja.

Krštenje je polazište kršćanskog života, ono je trenutak našeg ucjepljenja – »su«, »zajedno« – ponavlja današnji ulomak – u Kristovo vazmeno otajstvo, u njegovu smrt i uskrsnuće. Kristova smrt na križu i njegov ukop izbrisali su našu duhovnu smrt »oprostivši nam sve prijestupe« (13. r.), uništivši zadužnicu koji su potpisali mi i cijelo čovječanstvo. Krist »nju ukloni« skupo plativši, prolivši svoju krv na križu (14. r.). Uskrsnućem Sina Otac »i nas oživi zajedno s njime« (13. r.). Međutim, život i izbavljenje iz naše zaduženosti dani su nam pod jednim uvjetom: da iskažemo naše prianjanje »po vjeri u snagu Boga« (12. r.).

Evanđelje: Luka 11, 1-13

U ono vrijeme:
¹ Jednom je Isus na nekome mjestu molio. Čim presta, reče mu jedan od učenika: »Gospodine, nauči nas moliti kao što je i Ivan naučio svoje učenike.” ² On im reče: »Kad molite, govorite:

‘Oče! Sveti se ime tvoje! Dođi kraljevstvo tvoje!
³ Kruh naš svagdanji daji nam svaki dan!
⁴ I otpusti nam grijehe naše: ta i mi otpuštamo svakom dužniku svojem!
I ne uvedi nas u napast!’«

⁵ I reče im: »Tko to od vas ima ovakva prijatelja? Pođe k njemu o ponoći i rekne mu: ‘Prijatelju, posudi mi tri kruha. ⁶ Prijatelj mi se s puta svratio te nemam što staviti preda nj!’ ⁷ A onaj mu iznutra odgovori: ‘Ne dosađuj mi! Vrata su već zatvorena, a dječica sa mnom u postelji. Ne mogu ustati da ti dadnem…’ ⁸ Kažem vam: ako i ne ustane da mu dadne zato što mu je prijatelj, ustat će i dati mu što god treba zbog njegove bezočnosti.« ⁹
»I ja vama kažem: Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! ¹⁰ Doista, tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu tko kuca, otvorit će se.«
¹¹ »A koji je to otac među vama: kad ga sin zaište ribu, zar će mu mjesto ribe zmiju dati? ¹² Ili kad zaište jaje, zar će mu dati štipavca? ¹³ Ako dakle vi, iako zli, znate dobrim darima darivati djecu svoju, koliko li će više Otac s neba obdariti Duhom Svetim one koji ga zaištu.«

Riječ Gospodnja.

Isus uči moliti primjerom (»Jednom je Isus na nekome mjestu molio …«: 1. r.) i riječju (»Kad molite, govorite…«: 2. r.). Uvodi nas u tajnu svoga sinovskog odnosa s Ocem, objavljujući nam velike riječi kojima nam se valja zadržati u razgovoru s njime. Iznad svega, i mi ga možemo zvati ‘Oče’: dakle stvarno smo njegova djeca i možemo »smjelo pristupiti Prijestolju milosti« (Hebr 4, 16), s većim povjerenjem nego k ocu koji nam je dao naravni život (»koliko li će više Otac s neba…«: 13. r.). Posvetiti Očevo ‘ime’, znači da Bog bude objavljen i priznat onakvim kakvim se je objavio. Moliti da dođe Očevo ‘kraljevstvo’, znači tražiti da čovječanstvom upravljaju njegova milost i njegova Riječ, koja širi istinu, pravednost, ljuba i mir. ‘Kruh’ je sve ono što je čovjeku potrebno za život tijela i duha. ‘Oproštenje’: tražimo ga od Boga i nastojimo ga dati drugima. ‘Pomoć u napasti’: dio je duhovnog života; sâm Isus ju je iskusio (Lk 4, 1s.) te nam stoga »može u tome pomoći« (Hebr 2, 18; 4, 15; 12, 4-7).
Dvije kratke prispodobe imaju zajedničku poruku, koja je u središtu (9. r.): Isus osigurava da svaka molitva bude uslišana, ako je s naša strane puna pouzdanja, kao kad se obraćamo ocu (rr. 11-13) i ako nije – kad to bude potrebno – lišena upornosti (8. r.). »Ne dosađuj mi«, odgovara prijatelj (7 r.), no kasnije popušta pred upornošću; »da vječno ne dolazi mučiti me« (18, 5), ne mogavši se više suzdržati, reče sudac pristajući da obrani udovicu. Međutim, nebeski Otac, koji zna što nam je potrebno, ne daje nam samo »dobre stvari«, nego također i najizvrsniji dar, Duha Svetoga, i to »žurno«, ako ga to s vjerom zaištemo (11, 13; 18, 8).

MEDITACIJA

Usvojimo temeljnu poruku prvog čitanja i evanđelja. A to je poziv na molitvu, koju pokreće sinovsko pouzdanje u Oca koji je »veći od našega srca« (1 Iv 3, 20) i mnogo bolji od bilo kojeg oca na ovoj zemlji (Lk 11, 13). Polazište ove molitve je beznadno stanje Sodome ili stanje kad smo u potrebi: »Ništa nemam« (Lk 11, 6). Otud bi se moglo poći dvjema stazama: ili sve prepustiti sudbini ili pokazati da se vjeruje u prijateljstvo Nekoga koji moćan i usuditi se zamoliti ga za pomoć. Prijatelj kreće dosađivati prijatelju u ponoć. Abraham se odvažno obraća Bogu: »Usuđujem se«. Obojica uporno zagovaraju i dobivaju ono što su tražili, pokazujući da je istina kad se veli: »Mnogo može žarka molitva pravednikova« (Jak 5, 16). Videći teške situacije oko nas reagiramo li obeshrabrujuće – »Vrata su već zatvorena« (Lk 11, 7) – ili s odvažnom i strpljivom nadom onoga koji vjeruje u ljubav Očevu?

MOLITVA

Škola molitve crkvenih Otaca sastojala se u tumačenju molitve Gospodnje (oratio dominica), to jest ‘Očenaša’ kojeg naučismo od Gospodina. Prva dva zaziva tiču se Očeva imena i kraljevstva, ostalo su zazivi za nas, a i jedni i drugi su utemeljeni na vjeri i ljubavi prema Ocu. Pokušajmo ih izreći jednog po jednog, polako, zazivajući Duha Svetoga da nas uvede u njihovu duboku istinu.
Pouzdane molbe djece oslikane su u drugoj evanđeoskoj prispodobi. Prva pak prispodoba i prvo čitanje nas poučavaju prozbenoj molitvi za druge, zagovoranju, u duhu Ps 122, 8: »Radi braće i prijatelja svojih klicat ću: ‘Mir tebi!’« Ili kako, govoreći svima i posvuda, Pavao veli Timoteju: »Preporučujem prije svega da se obavljaju prošnje, molitve, molbenice i zahvalnice za sve ljude« (1 Tim 2, 1). U današnjim čitanjima nedostaju zahvaljivanje i pohvaljivanje; razvijena je pak prošnja i to na korist drugima. Molitva kao čin ljubavi. Pokušajmo zatražiti ‘kruh’, ‘dobre stvari’, štoviše dar samoga Duha Svetoga za ukućane, prijatelje i …neprijatelje, i za one koji su se preporučili u naše molitve!

KONTEMPLACIJA

Očenaš i zagovorna molitva o kojoj smo razmišljali, pozivaju nas da usmjerimo um i srce na Boga te na njegove i naše prijatelje. Prijatelj koji u ponoć odlazi k prijatelju da se zauzme za prijatelja predstavlja »veliki oblak« zagovornika (Hebr 12, 1): među kojima se ističu Abraham (Post 18), Mojsije i Samuel (Izl 32, 11-13; Jer 15, 1), Jeremija (2 Mak 15, 14) i nadasve Isus, koji »je uvijek živ da se za njih zauzima« (Hebr 12, 1).
Zagovorna molitva je izvrsni način postati nekome bližnji. Da izbavi »polumrtvog« nesretnika, milosrdni samaritanac ne samo da se osobno »za nj pobrinuo«, već se utekao i gostioničaru: »Pobrini se za nj« (Lk 10, 33-35). Vršeći djelo karitativne ljubavi, sveci »nas ne prestaju zagovarati kod Oca« (LG 49). Sveta Djevica, napose, na nebu nastavlja službu koju je vršila u Kani, gdje je »potaknuta milosrđem, svojim zagovorom« potaknula Sina da pomogne mladencima: »Vina nemaju« (Iv 2, 3; usp. LG 58). Temelj zagovaranja je prijateljstvo s Bogom, kojeg se smatra Onim koji je uvijek spreman da nas usliša: Otac koji nam, povrh »dobrih stvari«, želi obdariti najizvrsnijim darom, Duhom Svetim, prijatelj koji ne otpravlja praznih ruku prijatelja koji dosađuje, »sudac svega svijeta« koji otpušta grijehe ne postavljajući granice milosrđu.

AKCIJA

Često ponavljaj i živi danas Riječ:
»Abraham se primače Gospodinu i reče: »Hoćeš li iskorijeniti…?« (Post 18, 23).

ZA DUHOVNO ČITANJE

Ti si, Gospodine, došao objaviti svog Oca kao Oca sviju, Oca koji ne gaji misli i nema želje za osvetom, Oca koji beskrajnom ljubavlju skrbi za svako pojedino svoje dijete i koji ih ne oklijeva pozvati u svoj dom. Međutim, čini se da danas naš svijet ne poznaje tvog Oca. Naši su narodi rastrgani kaosom, mržnjom, nasiljem, ratom. Na mnogim mjestima vlada smrt.
O Gospodine, nemoj zaboraviti svijet u koji si došao da spasiš svoj narod; nemoj okrenuti leđa svojoj djeci koja žele živjeti u slozi, ali su trajno napadani strahom, srdžbom, lakomošću, nasiljem, proždrljivošću; sumnjičavošću, zavišću i težnjom za vlašću. Donesi svoj mir u ovaj svijet, mir kojeg sami ne možemo stvoriti. Probudi savjest svih naroda i njihovih vođa; podigni muškarce i žene pune ljubavi i velikodušnosti, da mogu govoriti i raditi za mir, i pokaži nam nove načine kako se mržnja može zaboraviti, rane zacijeliti, jedinstvo opet uspostaviti.
Bože, u pomoć nam priteci. Gospodine, pohiti da nam pomogneš. (H. J. NOUWEN, Preghiere dal silenzio /Molitve iz šutnje/, Brescia, 2000, str. 54s.).