Korizmena duhovna obnova vjeroučitelja Požeške biskupije

U organizaciji Katehetskog ureda, u Požegi je 12. ožujka održana korizmena duhovna obnova za vjeroučitelje laike i odgojiteljice u vjeri Požeške biskupije. Voditelj duhovne obnove bio je don Ivan Terze, SDB, župni vikar u Župi BDM Pomoćnice u Zagrebu–Knežija i ekonom Hrvatske salezijanske provincije sv. Ivana Bosca. Program je započeo u crkvi sv. Lovre gdje je prisutne vjeroučitelje i odgojiteljice u vjeri pozdravio Marijan Pavelić, predstojnik Katehetskog ureda. Podsjetio ih je na neke biskupijske pastoralne programe koji su pred njima – Križni put mladih, posjet učenika 8. razreda Kolegiju Požeške biskupije, Korizmene tribine u Požegi i župno sinodsko savjetovanje – te ih pozvao da se u njih aktivno uključe, potaknu mlade na sudjelovanje u njima te budu na pomoć svojim župnicima u njihovu organiziranju i provođenju.

U svom nagovoru don Ivan je progovorio o duhovnom iskustvu korizme te važnosti svjedočanske prisutnosti vjeroučitelja i odgojiteljica u vjeri u svakodnevici na mjestima njihova poslanja – u školi i župnoj zajednici. Protumačio je kako se korizma događa između dva velika liturgijska čina – posipanja pepelom na Čistu srijedu i pranja nogu na Veliki četvrtak, odnosno kako korizma vodi od unutarnjeg pokajanja do spremnosti služenja drugima. Ustvrdio je kako korizmeni hod zapravo živimo cijeli svoj život te da svetost na koju smo pozvani po krštenju živimo i učimo cijeli život. Vrijeme korizme nam pomaže da se ponovno više i jače vratimo Bogu. Ona ne traži da se pretrpamo pobožnostima i odricanjima koje ne možemo nositi već nas poziva da zaokrenemo smjer svog života i da se obratimo. Don Ivan je među ostalim istaknuo kako su vjeroučitelji i odgojiteljice u vjeri posebno u ovom vremenu pozvani svjedočiti, za što je osobito važna njihova osobna svetost i rad na vlastitom duhovnom životu, čemu doprinosi i njihova korizmena duhovna obnova. Pojasnio je kako svaki kršćanin može biti zahvaćen bolešću duhovnog života koja se zove mlakost. Ona nije otpad od vjere i nije smrtni grijeh nego je uistinu poput bolesti – polako ulazi u nas dok mi to još ni ne osjećamo, i napada polako tjerajući nas na kompromise u duhovnom životu dok se sve više ne udaljimo od Boga, prestanemo moliti te počnemo doživljavati teškoće i duhovne krize, još uvijek ne prepoznajući bolest koja nas je zahvatila. Korizma nas stoga poziva na detektiranje te bolesti, u čemu nam uvelike može pomoći tišina koja je pravi Božji govor. Samo u tišini srca Bog progovara što od nas želi i kakve nas želi. Don Ivan je na koncu pozvao sve da iskoriste vrijeme korizme za sabranost, tišinu i svojevrsnu pustinju kako bi u tišini srca i u molitvi susreli Boga i čuli što im govori i na što ih u njihovu svakodnevnom životu potiče.

Uslijedilo je zatim pokorničko bogoslužje i prigoda za svetu ispovijed te misno slavlje koje je predvodio požeški biskup Antun Škvorčević. Pozdravljajući nazočne vjeroučitelje i odgojiteljice u vjeri, biskup je podsjetio da Požega danas slavi svoj Dan. Dok se tom prigodom u Požegi odvijaju programi svjetovnog sadržaja, biskup je pozvao vjeroučitelje neka ne dopuste da ih oni rastresu, nego da okupljeni u crkvi sv. Lovre na duhovni program, otvore svoja bića Bogu te budu ispunjeni njegovim svjetlom i snagom. Osvrnuvši se na aktualne događaje u svijetu, ustvrdio je kako je rat u Ukrajini proizašao iz ljudskog srca u kojem se zaratilo, te je istaknuo od kolike je važnosti da si postavimo pitanje što se događa s nama, u našem srcu i savjesti. Izrazio je uvjerenje da je don Ivan već pomogao nazočnima da provjere do kamo je stiglo njihovo srce, jer ono može doprijeti do Boga, ali i do Zloga. Pozvao je sudionike duhovne obnove neka ne dopuste Zlome ulazak u njihovo srce, nego omoguće Bogu da on što snažnije u njem djeluje.

U homiliji biskup se prisjetio kako su mu u vrijeme studentskih dana bile osobito izazovne definicije čovjeka koje su tvrdile da je on ponajprije „animal“, životinja, među njima i ona da je čovjek „animal rationale – razumska životinja“. Premda je činjenica da je čovjek sličan životinji po svojoj biološko-tjelesnoj strukturi, očito je da se on po svom duhu izdigao iznad životinje, ne vlastitom nego Božjom voljom, kako nam to potvrđuje i naviještena Božja riječ. U ulomku iz Knjige ponovljenog zakona Bog želi sklopiti savez s izabranim narodom kao s partnerom iste ravni, izjavljujući da je on njegova predraga svojina, slavom i čašću uzvišen nad sve narode na zemlji, kojemu on ostaje trajno vjeran, pa i onda kad je narod nevjeran, gubeći na taj način svoj identitet. No, u današnjem evanđelju čuli smo kako Isus svojim pozivom slušateljima da ljube Boga i svoga bližnjega, uključujući i neprijatelja tvrdi da se vjernost Bogu ne očituje prvenstveno kroz narod, nego kroz pojedinca. Pored toga, zauzimajući se za ljubav prema neprijatelju, Isus uzdiže međuljudske odnose iznad načela odmazde ili uzajamnosti „oko za oko, zub za zub“, potičući slušatelje da budu kao Otac nebeski „koji daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednima i nepravednima“, ustvrdio je biskup.

Još je kazao kako je Isus spomenuto načelo obrazložio argumentom da njegovi učenici trebaju biti drugačiji od carinika, grješnika i pogana te biti »savršeni kao što je savršen Otac nebeski«. Biskup je zapitao: može li se čovjek ponašati kao Bog, i odgovorio da je njegovom pomoću sve moguće. Podsjetio je na sv. Augustina koji je u svojim Ispovijestima molio: »Daj, Gospodine, što zapovijedaš, pa onda zapovijedaj što hoćeš«. Čovjek je duhovno biće i po Duhu koji nas je povezao s Bogom i otvorio za Boga mi smo „tematizirani“ za beskraj, za puninu, za vječnost, za sreću i smisao, ustvrdio je biskup. Pozvao je sudionike slavlja neka se stoga nikada ne pomire s nekim mlakim i površnim životom, nego da se svim srcem svojim i pameću, cijelim svojim bićem opredjeljuju za Boga, ljube Boga i svoga bližnjega mjerom one ljubavi kojoj je nas ljubio Isus Krist, vječna Očeva Riječ tijelom postala. Kad u nama ponestane tog dinamizma Božje ljubavi, onda se Zli pobrine da u nama proradi dinamizam sebičnosti, samoljublja i samodostatnosti, te grcamo u svojoj izgubljenosti, ustvrdio je biskup.

Produbljujući razmišljanje o Isusovu pozivu da ljubimo svoje neprijatelje i progonitelje, ustvrdio je kako se nitko osim Isusa nije usudio takvo što zahtijevati od čovjeka, i da je njegov »A ja vam kažem: Ljubite svoje neprijatelje!« ukorijenjen u svijesti njegova božanskog sinovskog odnosa prema Ocu. Biskup je kazao sudionicima slavlja kako je oduvijek imao poteškoća s tim Isusovim zahtjevom, pitajući se s jedne strane, kako da ljubim svoje neprijatelje kad se sve u meni tome opire, a s druge strane, neće li neprijatelj tu moju ljubav protumačiti kao moju slabost i svojevrsno priznanje da je bio u pravu kad mi je činio zlo. Ljubav prema neprijatelju nikad nije slabost nego moć, kako nam je Bog obznanio na križu Isusovu, gdje se u Gospodinovim riječima: „Oče, oprosti im jer ne znaju što čine!“ očitovalo da je njegova ljubav prema onima koji su ga osudili na smrt i razapeli, moćnija od njihove mržnje, ustvrdio je biskup. Još je kazao kako je svoje poteškoće s Isusovom zapovjedi ljubavi prema neprijateljima razriješio zahvaljujući riječima koje je papa Ivan Pavao II. izgovorio s obzirom na opkoljeno i svakodnevno bombardirano Sarajevo 1994. godine. Papa je protumačio da ljubiti neprijatelja u tim okolnostima znači zaustaviti njegovu ruku koja ubija i na taj ga način spriječiti da ubijajući druge nanese najveće zlo samome sebi. Kazao je kako si u svjetlu tih Papinih riječi možemo obrazložiti i ono što se trenutno događa u Ukrajini. Podsjetio je na ono što je sinoć rekao u homiliji na misnom slavlju u Katedrali na obljetnicu smrti kardinala Franje Kuharića, da ima onih koji smatraju kako bi ljudima u Ukrajini bilo bolje da se nisu počeli braniti od ruske invazije, jer bi se time izbjeglo ubijanje i spriječilo razaranje njihovih gradova. No, ustvrdio je biskup, da se pritom olako prelazi preko činjenice kako čovjek nije ponajprije „animal“ niti je samo „rationale“ – pokretanje rata u Ukrajini očit je pokazatelj njegove iracionalnosti – nego je on biće stvoreno na sliku Božju i teži za životom u slobodi i dostojanstvu. K tome, iskustvo čovječanstva svjedoči da je obrana čovjekove slobode i dostojanstva častan čin. Nije li se i sâm Krist Gospodin, koji je rekao s jedne strane da onome koji nas udara po jednom obrazu okrenemo i drugi, riječima »Zašto me udaraš?« pokušao obraniti od onoga koji ga je bezrazložno udario po licu, upitao je biskup. Stoga Isusova zapovijed ljubavi prema neprijatelju od svakoga od nas traži da promislimo kako ćemo je izvršiti u konkretnim okolnostima, da naša obrana uvijek bude čin ljubavi, i nikad se ne pretvori u čin sebičnosti, zloće, mržnje i osvete, zaključio je biskup. Još je dodao kako je s jedne strane muka što smo nedovršena i nesavršena bića, s druge pak strane veliki je blagoslov što smo otvoreni za beskraj, i što ni u jednom svom opredjeljenju za neslobodu, zloću i grijeh nismo sebe zapečatili zauvijek, nego imamo mogućnost obratiti se uz Božju pomoć, ustvrdio je biskup. Poželio je sudionicima slavlja da bude blagoslovljeno sve ono što će ove „ratne“ korizme učiniti u svom hodu prema Uskrsu.

Nakon popričesne molitve sudionici slavlja zajednički su uputili Isusu Kristu svoju vjeroučiteljsku molitvu. Na svršetku svete mise biskup je pozvao vjreroučitelje da na Isusovu riječ sebe i jedni druge uspoređuju sa samim Ocem nebeskim, trudeći se biti savršenima poput njega. Izrazio je uvjerenje kako je ova duhovna obnova pomogla da imaju u srcu pravo raspoloženje, želje i odluke. Zahvalio im je što svojom požrtvovnom vjernošću nastoje surađivati sa svećenicima u svojim župama, a onda svjedočiti Isusa Krista i njegovu radosnu vijest kao vjeroučitelji u školi. Također je zahvalio Katehetskom uredu za sve što pod vodstvom Marijana Pavelića nastoji činiti, kao i za ono što se Pastoralni centar pod vodstvom Roberta Kupčaka trudi ostvarivati. Osobitu pak zahvalnost izrazio je don Ivanu što nam je pomogao u našim nastojanjima oko duhovne obnove. Zaželjevši sudionicima slavlja još puno Božjeg svjetla u srcima, na sve je zazvao Božji blagoslov.