Hodočašće u Voćin prigodom trideset i prve obljetnice voćinske žrtve

Hodočašćem u Voćin, 13. prosinca 2022. Požeška biskupija spomenula se 31. obljetnice razaranja svetišta Gospe voćinske i ubojstva 47 nedužnih građana. Po četrnaesti puta na hodočašću su sudjelovali i predstavnici hrvatskih branitelja, vojske i policije. Uz branitelje s područja Požeške biskupije, na hodočašću su sudjelovali i drugi branitelji iz Hrvatske te susjedne Bosne i Hercegovine.

Biskup Antun je na početku homilije izrazio Bogu i Isusovoj Majci zahvalnost što se prošlog tjedna pri padu vojnog zrakoplova nije dogodila tragedija u samom Voćinu, jer je letjelica nemalom zaslugom dvojice pilota pala u nedalekom šumskom predjelu. Spomenuo je kako se susrećemo s izazovima negativnosti u svijetu, među kojima je i voćinsko stradanje te je kazao da nas Bog i u naviještenim svetim čitanjima poziva i ohrabruje da u njima djelujemo poput njega. U prvom čitanju prorok Sefanija opisuje teško stanje grada Jeruzalema koje je stvorila bahatost pojedinaca i određenih društvenih skupina, svjedočeći samodostatnost kojoj nije potreban ni Bog. No, Bog se ne odriče svoga naroda, nego ga velikim suosjećanjem po proroku poziva na obraćenje, pročišćava ga te u vjernom, poniznom, malobrojnom i naoko slabom „ostatku“ ostvaruje svoj naum spasenja. Bog pobjeđuje s onima koji računaju s njime.  Vrhunac te objave susrećemo u slabosti Isusova križa, u ljubavi kojom je pobijedio smrt, naglasio je biskup Antun.

Kazao je nazočnim hrvatskim braniteljima kako se usuđuje njih promatrati kao skromne, jednostavne ljude, koji su se u određenom povijesnom trenutku kad je hrvatska sloboda bila ugrožena, računajući s Bogom, opredijelili položiti za nju i vlastiti život. Istaknuo je da u Domovinskom ratu nije pobijedila bahatost i sebičnost onih koji su bili moćni po oružju, nego skromnost i ljubav hrvatskih branitelja, spremnih žrtvovati se za druge. Zahvalio im je za to plemenito djelo i zapitao jesu li i danas takvi. Polazeći od Isusove riječi u naviještenom evanđelju o dvojici sinova, od kojih je jedan rekao ocu da ide raditi u vinograd, a nije otišao te drugi koji je kazao da neće ići, ali je ipak otišao, biskup je istaknuo da je to slika Isusovih ali i naših suvremenika pred njegovim pozivom na obraćenje. Istodobno nas je time Isus upozorio kako nema crno-bijelih povijesnih situacija, i da nismo pozvani druge suditi a još manje osuđivati. Spomenuo  je kako je svaki čovjek biće  srca i savjesti, biće slobode u kojoj se događa njegova sudbina. Pred ljudskom slobodom zaustavlja se i sâm Bog. Posvjedočivši kako ga novinari znaju upitati je li osuđuje ratne zločince i druge zlotvore, biskup je kazao kako im odgovara kako smatra da nije na to pozvan, jer nas je Isus upozorio  „ne sudite i nećete biti suđeni, mjerom kojom mjerite bit će vam mjereno“, nego da svu našu pozornost trebamo usredotočiti na žrtvu i biti u Božjim koordinatama ljubavi, utemeljenima na Isusovoj riječi: „Sin čovječji nije došao osuditi svijet, nego spasiti“. No, istaknuo je da time ne želi obezvrijediti ljudska nastojanja da se utvrdi tko su počinitelji zločina i da ih se kazni mjerilima zakonske pravde. Naglasio je da je potrebno imati hrabrosti u takvim slučajevima ne ostati samo na osudi i time se zadovoljiti, nego ići dalje, kako to čini Bog. On, naime, milosrđem i praštanjem otvara budućnost svakom svome stvorenju. Kazao je kako žrtvu nad kojom je počinjen zločin ne smijemo promatrati samo sa zločinčeva stanovišta, jer u svakoj od njih postoji više od toga, u njezinu trpljenju prisutna je razina koju smijemo nazvati „poetskom“ ili „estetskom“ koju susrećemo u Isusovu trpljenju. On je bio najljepši kad je izranjen visio na križu, jer je tada u njegovu trpljenju progovorila ljubav koja se žrtvuje za nas, i svojom ljepotom nadilazi sve zločinačke naume i djela. Biskup je pozvao hodočasnike, napose hrvatske branitelje da voćinske žrtve i druge poginule u Domovinskom ratu promatraju s razine Božje pobjedničke ljubavi, očitovane u Isusu Kristu kad se žrtvovao za nas na križu, jer će u suprotnom ostati na onom plitkom stanovištu na kojem su bili zločinci kad su nanosili nasilje. Potaknuo ih je da svatko sebe povjeri Isusovoj Majci te u srcu odluči ne trošiti svoje snage u negativno, nego u dobro, plemenito, lijepo i veliko, zračiti oko sebe Božjim energijama i tako živjeti smisao svoga postojanja. Zazvao je Mariju, Isusovu Majku, Gospu Voćinsku da im bude na pomoć u hodu tim putem.