U Stražemanu su 29. ožujka 2023. ispraćeni na vječni počinak posmrtni ostaci nedavno preminulog apostolskog protonotara Josipa Devčića, umirovljenog kanonika požeškog Stolnog kaptola sv. Petra i umirovljenog stražemanskog župnika. Svetu misu zadušnicu pred mrtvim tijelom u župnoj crkvi sv. Mihaela Arkanđela predvodio je požeški biskup Antun Škvorčević u zajedništvu s fra Milanom Krištom, provincijalnim ministrom Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda u Zagrebu, članovima požeškoga Stolnog kaptola te brojnim drugim svećenicima. Biskupovu homiliju donosimo u cijelosti.
»Poštovana braćo svećenici i đakoni, oče provincijale Milane,
ožalošćena rodbino, dragi vjernici Župe Stražeman,
cijenjeni sudionici ovog slavlja!
Želio bih zajedno s vama na zemaljskom oproštaju s apostolskim protonotarem Josipom Devčićem podsjetiti se na neke važnije odrednice njegova života, predstaviti pokoju crticu iz mozaika njegova svećeničkog lika. Rođen je 16. ožujka 1944. godine u Mihaljevcima, Župa sv. Terezije Avilske, Požega, od oca Ivana i majke Lucije r. Vukelić. Osnovnu školu polazio je u Mihaljevcima i Požegi, gdje nastavlja i srednjoškolsko obrazovanje u Gimnaziji Požega. Nakon što je 1963. položio ispit zrelosti te odslužio vojni rok u Prizrenu 1963.-1965. ulazi u Nadbiskupsko bogoslovno sjemenište u Zagrebu i upisuje Bogoslovni fakultet. Za đakona je zaređen 23. ožujka 1969., a za svećenika 12. travnja 1970. polaganjem ruku zagrebačkog nadbiskupa Franje Kuharića. Svoje svećeništvo započeo je živjeti pod mladomisničkim geslom: „Kriste, daj da radosno služim Crkvi u svom hrvatskom narodu!“.
Godine 1971. imenovan je župnim vikarom u Župi sv. Terezije Avilske u Požegi s posebnim zadatkom dogradnje filijalne crkve sv. Antuna Pustinjaka u svojim rodnim Mihaljevcima. Iduće 1972. godine imenovan je upraviteljem Župe sv. Mihaela Arkanđela u Stražemanu, koju vrši gotovo pedeset godina. Ondje je 1997. godine dočekao i osnutak Požeške biskupije te se kao tajnik Odbora za njezinu uspostavu svesrdno uključio u organiziranje navedenog slavlja i ređenja prvoga požeškog biskupa.
Kao osoba koja je voljela Isusovu Crkvu i svoj hrvatski narod, hranjena molitvom i posebnom odanošću prema Gospi Voćinskoj, hrvatskim svecima i blaženicima, napose bl. Alojziju Stepincu, spremna na žrtvu, te urešena i brojnim drugim vrlinama, svećenik Josip Devčić prihvatio je na početku nove Požeške biskupije mnoge važne službe, te dao velik doprinos ostvarivanju njezina poslanja. U njem sam imao ne samo vjerna i ustrajna suradnika u različitim pastoralnim pothvatima, nego i snažnu duhovnu potporu. Nakon moga biskupskog ređenja, Stražeman je bio prva župa koju sam posjetio na svetkovinu sv. Mihaela Arkanđela, zaštitnika Župe, 29. rujna 1997. kada je župnik Devčić zajedno sa župljanima obećao da će me svojom trajnom molitvom pratiti u mom pastirskom djelovanju. Zauzvrat sam rado i često dolazio u Stražeman i osjećao se ovdje uvijek kao kod svojih u duhovnoj blizini župnika i vjernika ove župe. Očitovali su je i posebnom zauzetošću u pobožnosti prema Gospi Voćinskoj, organizirajući pješačka hodočašća u Voćin, te darovavši među ostalim i zlatnu krunu kojom je papa Ivan Pavao II. utemeljitelj naše Biskupije okrunio njezin lik. Dok danas od sveg srca zahvaljujem preminulom apostolskom protonotaru Josipu Devčiću za vjernu, nesebičnu i ustrajnu bratsku suradnju, zahvaljujem i vama, njegovim dragim župljanima na čelu sa stalnim đakonom Zdravkom Ticlom i njegovom obitelji za duhovnu potporu koju ste mi sa svojim župnikom tijekom četvrt stoljeća moga biskupskog služenja iskazivali.
Dopustite mi podsjetiti na neke važnije biskupijske službe koje je svećenik Josip Devčić vršio. U listopadu 1997. imenovan je prvim generalnim vikarom Požeške biskupije i članom Zbora savjetnika. Polazeći od njegovih graditeljskih sposobnosti, povjereno mu je da vodi Odbor za obnovu crkvenih objekata (1997.), Odbor za uređenje zgrade Kolegije, sjedišta nove Biskupije (1998.), imenovan je predsjednikom Odbora za izgradnju Svećeničkog doma u Požegi (1999.), predsjednikom Odbora za izgradnju svetišta majke Božje u Voćinu (2000.), u ratu do temelja razorene crkve Gospe Voćinske, koja je pod stručnim vodstvom arhitekta Borisa Vučića Šnepergera tijekom gotovo deset godina rada bila dovršena u svom povijesnom obliku i posvećena 2011. godine. Dana 7. prosinca 1999. papa Ivan Pavao II. uvrstio je generalnog vikara Josipa Devčića među svoje počasne Prelate. Uspostavom Stolnog kaptola sv. Petra u Požegi u lipnju 2000. imenovan je kanonikom i izabran za njegova prvog prepošta. Iste godine postao je članom Ustanove za uzdržavanje klera i drugih crkvenih službenika, 2001. godine članom Povjerenstva za vjeroučiteljske mandate, a 2010. članom Povjerenstva za hodočasnički pastoral Požeške biskupije. U nekoliko saziva bio je član Prezbiterskog vijeća i Zbora savjetnika.
Papa Benedikt XVI. uvrstio je 2012. prelata Josipa Devčića među apostolske protonotare (“supra numerum”), odajući mu priznanje za vjernu suradnju s dijecezanskim biskupom i sve što je učinio za Požešku biskupiju od njezina utemeljenja, osobito za savjesno obnašanje službe generalnog vikara i za veliku požrtvovnost u vođenju ponovne izgradnje svetišta Gospe Voćinske, i crkve u Staroj Gradiški, spomen utamničenim svećenicima u vrijeme komunističke vladavine. Nakon što je 2004. godine razriješen prvog mandata u službi generalnog vikara Požeške biskupije, ponovno je 2013. godine imenovan na spomenutu službu, koju je vršio do ljeta 2016. godine kada je zbog zdravstvenih razloga oslobođen župničke službe u Župi sv. Mihaela Arkanđela i službe generalnog vikara te obveza kanoničke službe. Kao umirovljeni svećenik do kraja života bio je član Zbora savjetnika Požeške biskupije. Apostolski protonotar Devčić počeo je ozbiljno pobolijevati od proljeća prošle godine, stanje mu se pogoršalo prije nekoliko tjedana kad je prestao uzimati hranu, te je u prijepodnevnim satima, 27. ožujka 2023. u požeškoj Općoj županijskoj bolnici prešao k Ocu u 80. godini života i 53. godini svećeništva.
Početak liturgijskog vremena Muke Gospodnje i skori ulazak u Veliki tjedan Gospodinove smrti i uskrsnuća postao je za apostolskog protonotara Josipa Devčić Veliki trenutak njegova prijelaza iz ovoga svijeta u vječnost. Sada dobivaju puno značenje riječi koje sam mu napisao za 50. obljetnicu njegove svećeničke službe:
»Znakovito je da se navedene obljetnice spominjete upravo na Uskrs. Gospodinov pozdrav učenicima „Mir vama“ obznanjuje puninu Božjega dara primljenog po njegovoj muci, smrti i uskrsnuću, te prigodom Vašeg jubileja ima za Vas posebno značenje. „Mir Vama“ za pedeset godina časnog i savjesnog svećeničkog života, požrtvovnog vršenja poslanja u vjernosti Crkvi, Papi, svojim biskupima, Božjem narodu i hrvatskoj domovini. „Mir Vama“ za žrtve koje ste u različitim prigodama i na mnogovrsne načine podnosili zbog naviještanja evanđeoske istine, obrane Crkve i hrvatskog imena. „Mir Vama“ za gotovo pedeset ustrajnih godina služenja u Župi Sv. Mihaela Arkanđela u Stražemanu. „Mir Vama“ za raspoloženje kojim ste primili odluku sv. Ivana Pavla II. o utemeljenju Požeške biskupije, za raspoloživost kojom ste surađujući s biskupom u različitim službama ugradili svoje sposobnosti uma i srca u početke njezina djelovanja. „Mir Vama“ za žar kojim ste pokretali i vodili hodočašća Gospi Voćinskoj u olovnim vremenima ideoloških progona, za upornost u ponovnoj izgradnji razorenog voćinskog Svetišta, za promicanje hodočasničke marijanske duhovnosti. Želio bih o Vašem zlatnom svećeničkom jubileju iskazati Vam zahvalnost za sve navedeno, napose za plemenitost Vašeg svećeničkog srca, kojom ste svjedočili zajedništvo i poštovanje u suradnji sa svojim biskupom i svećenicima na izgradnji požeške mlade mjesne Crkve. U zahvalnosti za dar Vašeg života i svećeništva, uzdižem Bogu molitvu da Vam on bude utjeha, snaga i nagrada na zemlji, a u vječnosti da potpuno na Vama ostvari onu puninu, koju naviješta Isusov uskrsni pozdrav „Mir vama“.«
Tijekom svoga zemaljskog života apostolski protonotar Josip Devčić bio je uvjeren sa sv. Pavlom da ga „ni smrt, ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor neće moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našemu“ (Rim 8, 38-39). On se nije spremao za smrt, nego za prijelaz odavde u drugi svijet. Navedenu svijest vjere potvrdio je i u svojoj Oporuci kad kaže: „U razmišljanju o svom konačnom i trajnom susretu s uskrslim Gospodinom, te moleći: Ostani sa mnom Gospodine, jer uskoro će večer i dan je na izmaku! pišem ovu oporuku.“ Sva svoja materijalna dobra na vrijeme je sredio, još je i kuću izvana i iznutra uredio, baš kao da se spremao na dalek put te je želio sve ostaviti u redu. Kad mu je prošloga proljeća dijagnosticirana teška bolest te se na savjet liječnika odlučio za operaciju, počeo se i duhovno zauzeto spremati na prijelaz s ovoga svijeta u vječnost. Kazao mi je kako je potražio u Zagrebu jednog duhovno iskusnog svećenika, obavio cjeloživotnu svetu ispovijed i primio bolesničke sakramente. Osim toga, porazgovorio je s mjerodavnim osobama o svom sprovodu, o tome tko, što i kako treba učiniti, tko treba govor održati, kako postupiti s onima koji će ga ispratiti na vječni počinak. Na posljednjim susretima u njegovu stražemanskom domu pokazao mi je i misno odijelo u koje treba odjenuti njegovo mrtvo tijelo. Kad je prestao uzimati hranu i ostao samo na infuziji rekao mi je u bolnici sasvim prisebno i mirno kako je krenuo prema kraju ovozemaljskog života. U smislu je to kršćanske duhovnosti koja je o davnine smrt smatrala „transitus“ – „prijelaz“, „dies natalis“ – konačno rođenje, oslobođenje od prolaznosti i patnje. On je u Oporuci dva puta ustvrdio da ide prema „konačnom i trajnom susretu s uskrslim Gospodinom“. Neka u tom susretu uživa puninu postojanja u svu vječnost, a na zemlji mu ostao živ spomen u molitvenim srcima napose njegovih Stražemanaca, za koje u Oporuci kaže: „Uvijek sam bio ponosan na vas, moji župljani. Nosim Vas ususret uskrslom Gospodinu kao vaš pastir. SVIMA HVALA!“ – Neka tako bude. Amen.«
