Na svetkovinu Svete Marije Bogorodice – Novu Godinu, 1. siječnja 2024., euharistijsko slavlje u požeškoj Katedrali predvodio je biskup Antun Škvorčević u zajedništvu sa svećenicima djelatnima u središnjim biskupijskim ustanovama i u požeškoj župi Sv. Terezije Avilske.
U homiliji biskup je spomenuo nazočnim vjernicima kako im je na početku misnog slavlja čestitao Novu godinu s ponešto nelagode, jer ne zna po čemu bi to ona bila nova, osim po broju. Naime, neki ovo vrijeme prijelaza iz stare u novu godinu nazivaju „najluđim“ vremenom i pronalaze razloge da se na različite načine vesele nečemu novome, a da zapravo sve u našem osobnom i društvenom životu uglavnom i dalje ostane po starom: od nevoljnih ratova u Svetoj Zemlji i Ukrajini, pa do svega onoga teškoga što nosimo u svom svakodnevnom životu, ustvrdio je biskup. Međutim, kazao je kako ipak postoji nešto što ga ohrabruje da se usuđuje govoriti o Novoj godini i čestitati je, a to je činjenica da mi odnekud u dubini svoga bića osjećamo kako postoji neka novost života. Kad jedni drugima čestitamo Novu godinu time zapravo svjedočimo kako nismo stvoreni za starog čovjeka, ne prvotno po broju životnih godina, nego u smislu životnih neuspjehâ, nemoći u nama kojoj je ime sebičnost, zloća i pokvarenost, ustvrdio je biskup.
Povezujući spomenuto iskustvo novosti života s misnim čitanjima, biskup je ustvrdio da nas naviještena Božja riječ upravo želi uvesti u novost života. Kazao je da su prekrasne riječi, koje smo čuli u prvom čitanju iz Knjige brojevâ, a koje su starozavjetni svećenici izgovarali osobito na židovsku novu godinu ali i prigodom drugih blagdana, blagoslivljajući narod. Blagoslov je dozivanje Božje blizine i moći njegova Duha u čovjekovo srce koje se možda udaljilo od bližnjih ili – što je još teže – od Boga te na taj način i od samoga sebe, ustvrdio je biskup. Dodao je kako je blagoslov povezan s izvorom novih mogućnosti našeg postojanja, jer se novost ostvaruje u nama po Božjoj prisutnosti. Toj novosti poslužio je Isus Krist rođen od Marije Djevice, koju danas slavimo kao Bogorodicu. Sv. Pavao je u drugom naviještenom čitanju iz Poslanice Galaćanima kratkom i jezgrovitom rečenicom opisao tko je Isus Krist i tko je po njemu njegova Majka: «U punini vremenâ od žene bî rođen». Biskup je protumačio da Apostol nije ovdje izričito spomenuo kako je Isus rođen od Marije, nego od žene, htijući zacijelo naglasiti da to rođenje ima značenje za sve žene, ne oduzimajući ni najmanje Marijinoj posebnosti. Istaknuvši kako je ovaj Pavlov izričaj jedan od najsnažnijih svetopisamskih iskaza u čast žene – Marije najprije a onda žene općenito – biskup je podsjetio da su žene u službi fizičkog rođenja novog života, ali da su odgojem djece nositeljice i duhovnih rođenja koja se snagom Božjom događaju u nama. Napomenuo je kako je o rođenju od Boga osobito snažno progovorio evanđelist Ivan u Proslovu svoga evanđelja. Za Mariju možemo reći da je rođena od Boga već u svom bezgrješnom začeću zaslugom muke i smrti svoga Sina Isusa Krista, bila je oslobođena ljage istočnog grijeha, te kao najuspjelije Božje stvorenje zakoračila u novost Božjeg života. Biskup je pozvao sudionike slavlja neka na početku nove godine pogledaju na Mariju i zahvale Bogu što nam je po njoj darovao svoga Sina kao čovjeka, i što nam je po njezinoj oslobođenosti od istočnog i svakog drugog grijeha predoznačio novoga, uspjelog čovjeka u Isusu Kristu, u snazi njegove ljubavi, moćne pobijediti i samu smrt. Kad se u nama ostvaruje njegova prisutnost, događa se novi čovjek, snagom njegova Duha koji preobražava, ustvrdio je biskup. Poželio je da na početku nove godine Bogorodica Marija moli za nas da Isusova novost čiji smo dionici postali po svetom krštenju u nama ne potamni ili bude izgubljena.
Protumačio je zašto Mariju trebamo nazivati „Bogorodica“ i zašto je trebamo častiti pod tim nazivom, koji su joj svečano dodijelili crkveni oci na Efeškom saboru 431. godine. Naglasio je kako to nije bilo plod nekih njezinih ljudskih zasluga, nego zato što je kao čovjeka rodila onoga koji je Sin Očev oduvijek u božanskom Trojstvu, i u kojem je ostvarena najdublja povezanost i zajedništvo Boga i čovjeka. Marija je poslužila najprije bogo-ljudskom jedinstvu druge Božanske Osobe u konkretnom čovjeku Isusa iz Nazareta, ali i najdubljoj povezanosti s Bogom svakog čovjeka, koje se događa našim uključivanjem u otajstvo Isusova utjelovljenja, odnosno u Božje djelo otkupljenja i pobožanstvenjenja čovjeka po svetom krštenju i drugim sakramentima, ustvrdio je biskup. Još je rekao da se to što Isus Krist ostvaruje po služenju Crkve ne zbiva na razini „imati nešto“, nego „biti netko“, jer Isus Krist je snagom svoga Duha prisutan i djelatan u nama i kliče Bogu: „Abba! – Oče!“, te nam na taj način omogućuje da u punom smislu budemo sinovi i kćeri Božje, uzdignuti na razinu Božjeg života, baštinici Sinovljeva božanskog bogatstva. To je novost života koju si želimo posvijestiti na prvi dan 2024. godine i obnavljati je kroz svakodnevnu molitvu, osobito kroz euharistijsko slavlje, u kojem se obnavlja Isusovo djelo ljubavi na križu, a mi postajemo dionici toga djela. Poručio je sudionicima slavlja neka zajedno s njime započnu novu godinu vjerničkim srcem betlehemskih pastira o kojima govori naviješteno evanđelje, koji su u djetetu Isusu položenom u jasle, okruženom Marijom i Josipom prepoznali događaj kojem se zajedno raduju i o kojem jedni drugima pripovijedaju. Kazao je da poput pastira ni Marija si nije znala do kraja protumačiti svu dubinu i značenje betlehemskog događaja, te je zato u svom srcu o njem trajno prebirala, kako veli evanđelist. Pozvao je sudionike slavlja da se i oni u novoj godini ponašaju poput Marije, da u svojim srcima ne prebiru ljudske negativnosti i zlo, jer će tada biti zahvaćeni mrakom, nego da razmišljaju o svjetlu, o Isusovoj pobjedi nad zlom i smrću, kako u svom osobnom životu, tako i na razini javnog života. Homiliju je zaključio molitvom Gospodinu Isusu da nam zagovorom svoje Majke pomogne biti takvima.
