BISKUP ANTUN POHODIO POŽEŠKI ZATVOR

Biskup Antun Škvorčević pohodio je 27. ožujka 2024. požešku Kaznionicu. S djelatnicima ove ustanove na čelu s ravnateljem Zvonimirom Leopoldovićem uputio se najprije k spomeniku u krugu požeškog zatvora, podignutom nedužno zatočenim ženama tijekom komunističke vladavine, među kojima je bila i službenica Božja Marica Stanković te se ondje pomolio i upalio lampione na spomen onih koje su bile progonjene, ponižavane i zatvarane zato što su bile vjerne Bogu i svome rodu. Kazao je kako je u petak prije Cvjetnice u Požeškoj biskupiji proslavljen Dan obnove čišćenja pamćenja i spomena mučenika prigodom kojeg smo se prisjetili svih onih koji su nas zadužili žrtvom svoga života. Istaknuvši da se ne bavimo zločinom i zločincima nego se spominjemo žrtava, biskup je pozvao na praštanje, milosrđe i kajanje te se na taj način čistim pogledom prisjetimo svih onih koji su tamnovali i dali svoje živote. Zatim je u velikoj dvorani Kaznionice zajedno sa zatvorskim dušobrižnikom Ivicom Bošnjakom i tajnikom Matejom Silukovićem biskup Antun predvodio euharistijsko slavlje za osobe i djelatnike koji se nalaze u toj ustanovi. U pozdravu zapitao je nazočne: kada je zapravo Uskrs. Odgovorio je da to nije prvenstveno kalendarsko pitanje, ustvrdivši kako je Uskrs onda kad se u njihovim srcima dogodi Božja prisutnost i u njega uđe snaga jača od zla. Potaknuo ih je neka dopuste Isusu Kristu da svojom prisutnošću u njihovim srcima ostvari Uskrs, jer on je svjetlo koje pobjeđuje mrak, život koji pobjeđuje smrt.

Započinjući homiliju biskup je upitao sudionike slavlja kako bi naslikali sebe, ne polazeći od onoga što vide u ogledalu, nego od svoga srca i onoga što je u njemu. Kazao je kako prorok Izaija u naviještenom čitanju oslikava sebe polazeći od Božje prisutnosti u svom srcu, ustvrdivši da mu Bog daje vješt jezik da može krijepiti umorne, budno uho, pamet, oči, srce. Svi smo pozvani njegovati kulturu Božje blizine u svom srcu te na taj način biti ljudi kojima on oblikuje osjećaje da bismo nosili u sebi i iznosili jedni pred druge ono što je Božja snaga, svjetlo, život i pobjeda u nama, rekao je biskup Antun. Spomenuvši riječi pjesnika koji kaže: „Zašto bismo hodali maleni ispod zvijezda“, potaknuo je sve prisutne neka dopuste Bogu da im on oblikuje srca.

Biskup Antun je potom istaknuo kako sv. Matej u današnjem evanđelju opisuje da u Judinu srcu nije bilo Božje prisutnosti, nego je Zli u njega ubacio namjeru da izda Isusa. U razgovoru s dvanaestoricom Isus spominje da će ga jedan od njih izdati, misleći na Judu, koji je na neki način postao ovisnik o novcu, izgubivši svako drugo mjerilo odnosa prema čovjeku. Spomenuo je kako i u današnjem svijetu ima mnogo ovisnika, napose o alkoholu, drogi i kocki te takvi ljudi više ne žive sebe i vlastitu jedinstvenu i neponovljivu osobnost, nego ovisnost. Oni ne upravljaju vlastitim životom, nego ovisnost upravlja njima. Tako i Juda predstavlja sebe kao čovjeka koji želi za trideset srebrnjaka izdajnički predati Isusa Židovima u ruke da ga smaknu. Biskup Antun je upozorio sudionike slavlja kako evanđelist pomno bira glagole kojima opisuje događaj: da bi predao Isusa Židovima Juda ga izdaje, a Isus istovremeno sam sebe predaje za nas u smrt izvršavajući volju Očevu. Njegova predaja čin je ljubavi jače od smrti, koja je preokrenula našu sudbinu iz gubitništva u pobjedu. Nasuprot tome Juda je izdajom Isusa dobio trideset srebrnjaka, ali je izgubio sebe i svoju savjest. Izdavši Isusa, Juda je izdao prvenstveno sebe, vlastito postojanje i dostojanstvo. Biskup je kazao okupljenima neka zastanu i pokušaju prozreti u svom srcu da li se i u njih uvlači negativnost i zloća te se opredjeljuju za ono što je protiv njihova vlastitog dostojanstva. Pozvao ih je da ne budu izdajice samih sebe, nego se odupru napasti i grade s Isusom Kristom, onim koji je predao sama sebe »za nas«. Po svojoj muci, smrti i uskrsnuću Isus nas uvjerava da je Bog sav »za nas« i poziva nas da uskladimo svoj život s njegovim načinom djelovanja, kazao je biskup.

Obrazložio je sudionicima slavlja koliko je smisleno provjeravati sebe kakvi smo ljudi upravo polazeći od pitanja jesmo li u svom djelovanju »za druge« ili usmjereni isključivo na sebe, i svoju sebičnost u kojoj ostajemo izgubljena, prazna bića. Ustvrdio je kako tek živeći poput Boga »za druge«, mi istinski pronalazimo sebe u dimenzijama punine i smisla našeg postojanja. Kazao je kako to ima veliko značenje i za sve one koji se nalaze u zatvoru, napose po odnosu koji žive jedni prema drugima. Pozvao ih je neka krenu od svoga srca, potrude se da do njih dopre Božja moć ljubavi te ne ostanu samo na onome izvanjskom, nego iskuse kako je lijepo biti čovjek po duhovnim kriterijima kao što je život za druge. Kazao je kako je Uskrs zapravo Isus Krist, koji sa svojim »za nas« do u smrt ulazi u naša prolazna bića, ostvarujući u nama božanski dinamizam pobjede života nad smrću, koji po služenju Crkve traje već dvije tisuće godina. Poželio je da im u tom svjetlu Uskrs bude radostan.

Na svršetku svete mise biskup je potaknuo sudionike slavlja da predaju svoje živote Isusu Kristu, koji je sebe dao »za nas« i pobijedio smrt. Čestitao je Uskrs stanovnicima ove ustanove, kao i djelatnicima na čelu s ravnateljem, zaželjevši da nad svima njima bdije Božja ljubav te se nitko ne osjeća izgubljenim, nego živi onu dubinu postojanja koju u nama stvara Bog. Zahvalio je dušobrižniku Ivici Bošnjaku na svemu što čini u Kaznionici, kao i ravnatelju i drugim djelatnicima ove ustanove. Zatim je jedna zatvorenica zahvalila biskupu Antunu za njegov dolazak, za blizinu koju im je iskazao te mu je čestitala Uskrs, uručivši mu na dar ručni rad koji su izradile zatvorenice.