Svetkovina Svete Marije Bogorodice u Požegi

5

Na svetkovinu Svete Marije Bogorodice – Novu Godinu, 1. siječnja večernje euharistijsko slavlje u požeškoj Katedrali predvodio je biskup Antun Škvorčević u zajedništvu sa svećenicima djelatnima u središnjim biskupijskim ustanovama i župi sv. Terezije Avilske te Božjim narodom.

U homiliji biskup je upitao što nam je činiti u novoj godini koja je započela. Kazao je  da nam naviještena Božja riječ daje najbolji odgovor na to pitanje.  Po odredbi koju je Bog Mojsijevim posredstvom dao Aronu, kako čujemo u današnjem prvom čitanju,  pozvani smo ove godine blagoslivljati. No, prije nego li je protumačio što znači blagoslivljati, biskup je na temelju ulomka iz Poslanice Galaćanima naviještenog u drugom čitanju istaknuo kako je važno već prvog dana nove godine podsjetiti se  tko smo i koji nam je status da bi mogli blagoslivljati. Kazao je da sv. Pavao tumači Galaćanima kako je daleki Bog, kojemu starozavjetni vjernici ni ime nisu smjeli spomenuti, u Isusu Kristu rođenom od žene postao blizak ljudima, njihov otac. Na Mojsijev upit kako mu je ime, Bog iz gorućeg grma odgovara: «Ja sam koji jesam». Ime u starom svijetu nije nešto izvanjsko, nego – rekli bismo današnjim rječnikom da je ono – šifra kojom se ulazi u cjelovitost osobe, otkriva istina o njoj, ulazi u zajedništvo s njome, poput šifre kojom se kompjutorskim putem ulazi u virtualni svijet, pojasnio je biskup. Taj skriveni Bog u punini vremenâ odaslao je Sina svoga da po svom rođenju od žene postane čovjekom i nas ljude učini njegovim sinovima i kćerima, darujući nam svoga Duha koji mu u nama  kliče: «Abba, Oče». To je polazište s kojeg Božji sinovi i kćeri trebaju blagoslivljati.

Ispraćaj stare i doček nove godine podsjeća nas na našu prolaznost, i taj osjećaj nelagode što svake godine postajemo stariji i što se starenjem približavamo odlasku s ovog svijeta zagorčava našu sreću, ustvrdio je biskup. Osvijetlio je to različitim rastancima koje ljudi proživljavaju u svom životu, kao što su: smrtni rastanak, rastanak roditelja s djecom koja odoše u svijet, i rastanak supružnika čiji brak završi rastavom. Također je spomenuo određeni strah od vremena koje prolazi, pritisak pred krhkošću dobara koje posjedujemo, razočaranje što tako brzo dolazimo na kraj onoga što jesmo ili imamo. Jedina čvrstina i sigurnost  u stanjima ljudske krhkosti i prolaznosti jest Božje lice, što je metafora za Božju blizinu. «Neka te Gospodin licem svojim obasja!», kaže tekst starozavjetnog blagoslova.  S dječjeg lica odsijeva radost, na licu prijatelja vidljivo je njegovo srce i njegova ljubav. A kad nas Bog pogleda svojim licem koje je zasjalo u Isusu Kristu i kad nas u njemu dotakne svojom blizinom,  mi znamo da nas ništa, pa ni smrt, ne može odvojiti od njega, ustvrdio je biskup. Pozvao je sudionike slavlja da odluče ove godine biti ljudi koji će blagoslivljati, jer to znači u naše ljudske slabosti i krhkosti dozivati moćnu Božju blizinu. Naprotiv, proklinjati, psovati i pogrđivati znači u sebi gomilati negativne osjećaje i raspoloženja, sami biti mrak i nesigurnost, i sijati mrak i nesigurnost oko sebe. Također ih je pozvao da ove godine nastoje biti što sličniji pastirima za koje se u evanđeoskom ulomku kaže da su u Betlehem pohitili, ne toliko nogama koliko srcem, da su ondje očima a još više srcem vidjeli novorođenog Isusa u jaslama, okruženog Marijom i Josipom, da su pripovijedali o onome što im je anđeo rekao o Isusovu rođenju, te da su se vratili svojim stadima hvaleći i slaveći Boga. Crkva je zajedništvo u koje mi poput pastira dolazimo svake nedjelje, da jedni s drugima  pogledamo oltar na kojem Isus Krist obnavlja žrtvu svoje ljubavi s križa, i uvijek iznova nas uvjerava da smo sinovi i kćeri Božje, njegova braća i sestre, da se nahranimo snagom njegove ljubavi koja pobjeđuje i samu smrt te hodimo ovim porlaznim svijetom u čvrstoj nadi da nam ništa ne može nauditi jer smo njegovi, zaključio je biskup. Zahvalio je Gospodinu Isusu što je po služenju svoje Majke došao među nas, i u Betlehemu s pastirima započeo snažno, duhovno kretanje koje se nije zaustavilo, te ga je zamolio da i nas pridruži tim jednostavnim ljudima te nas na početku nove godine prepozna kao svoje prijatelje.  Poželio je sudionicima slavlja da ih Marija zaogrne svojim majčinskim plaštem, primi u svoj naručaj i privine na svoje srce, te se s ovog slavlja vrate svojim kućama ohrabreni snagom Isusove ljubavi, koja je je jamstvo da zajedno s njime idemo u Očev dom, u konačni zagrljaj vječnosti.